Pravda i pravičnost islamskog ummeta u vrijeme kada je bio na vrhuncu svoje moći,

utjecaja i mogućnosti ugnjetavanja i nepravde prema drugima – ako je htio – dostigla je nivo koji je zadivio njihove neprijatelje i protivnike. Protivnici islama i muslimana ostali su zapanjeni pred veličinom ovog ummeta i vjerom koju slijede i u koju pozivaju druge narode. I to ih je natjeralo da – uprkos zlobi, mržnji i zavisti u njihovim srcima – hvale pravdu ovog ummeta, njegovu toleranciju, njegovu pravednost prema svojim protivnicima i ljudima drugih vjera koji žive pod njihovom vlašću.

Tako su njihovi jezici govorili o onome što su vidjeli od pravde, objektivnosti i tolerancije koju su iskusili s muslimanima i pod njihovom vlašću. A kada svjedočenje o pravednosti islama i njegovih sljedbenika dođe od protivnika, to je onda svjedočenje u koje nema sumnje, jer dolazi od neprijatelja i protivnika kojeg je na to podstakla pravda koju je uživao u okrilju islamske vlasti, te samilost i tolerancija kakvu nije osjetio ni doživio čak ni među svojim sunarodnjacima s kojima dijeli istu vjeru. Nekada se govorilo: zasluga i izvrsnost je stvarna onda kad ti je neprijatelj potvrdi i posvjedoči.  U nastavku donosimo priznanja i svjedočanstva pripadnika drugih naroda i vjera o pravdi islamskog ummeta i njegovoj objektivnosti i toleranciji prema nemuslimanima koji su među njima živjeli pod okriljem islamske vlasti.

Kršćanima Homsa je bila draža muslimanska vlast od bizantijsko-kršćanske vlasti

U svom kapitalnom djelu Futûhul-buldân, El-Belâzuri je zabilježio predaju od Seida ibn Abdul-Aziza, koje je rekao: ”Obaviješten sam da, kada je bizantijski car Heraklije okupio veliku vojsku protiv muslimana i kada im je muslimanska vojska krenula u susret u Bici na Jermuku, muslimani su vratili stanovnicima Homsa novac od poreza (džizije) koji su im bili uzeli, rekavši im: ”Mi trenutno nismo u stanju da vam pomognemo i da vas zaštitimo, pa vaš slučaj prepuštamo vama samima.” Stanovnici Homsa su im rekli: ”Vaša vlast i pravda draži su nam od onoga u čemu smo bili od nepravde i tiranije, i mi ćemo, zajedno s vašim namjesnikom, odbiti Heraklijevu vojsku od grada.” (El-Belazuri, Futuhul-buldan, str. 187.)

Stanovnici Homsa bili su kršćani, muslimani su s njima, nakon predaje grada, sklopili ugovor da plaćaju džizju i porez, a vladar muslimana će se brinuti o njihovoj zaštiti i odbijati neprijatelje od njih. Oni su prije muslimanske vlasti bili pod vlašću Bizantinaca koji su kršćani kao i stanovnici Homsa. Kada su muslimani vidjeli da u tom trenutku nisu u stanju da ispune uvjet vezan za njihovu zaštitu, vratili su im ono što su im uzeli. Taj postupak iznenadio je i zadivio stanovnike Homsa, jer nikada prije nisu potpisali sličan ugovor, niti su nešto slično doživjeli, pa su hvalili pravdu muslimana i njihovu plemenitost, i draže im je bilo da budu pod muslimanskom vlašću nego pod vlašću Bizantinaca iako su s njima djelili istu vjeru. Ovo je eksplicitno svjedočanstvo o pravednosti ummeta koji je u svom životu prakticirao i provodio kur'anska načela.  Osim ovoga, historičari su zablježili još jedno svjedočanstvo ljudi koji su živjeli u dolini rijeke Jordan. Naime, oni su pisali glavnom muslimanskom komandantu, Ebu Ubejdi ibn Džerrahu – izražavajući želju za vladavinom muslimana nakon što su osjetili njihovu pravdu, toleranciju i samilost, i da su im draži od Bizantinaca iako su bili iste vjere kao i oni, govoreći: ”O muslimani! Vi ste nam draži od Bizantinaca, iako su oni naše vjere, vi ste pravedniji i samilosniji prema nama, ne činite nam zulum i na najljepši način se, kao vladari, odnosite prema nama.”

Svjedočenje Thomasa Arnolda

Govoreći o progonu kršćana od strane Perzijanaca i upoređujući njihovo ponašanje sa ponašanjem muslimana prema kršćanima, britanski orijentalista Thomas W. Arnold u svojoj knjizi Povijest islama – historijski tokovi misije, rekao je: ”Principi islamske tolerancije zabranjivali su takve radnje – koje su Perzijanci prakticirali prema svojim hrišćanskim podanicima, što je uključivalo nepravdu i nasilje – i muslimani su se (kao osvajači i vladari) razlikovali od drugih. Očito je da muslimani nisu štedjeli trud da se prema svim kršćanskim podanicima ponašaju pravedno.” On u svojoj knjizi spominje i slučaj stanovnika Jeruzalema i Palestine koji su preferirali vladavinu muslimana i bili oduševljeni njome, pa veli: ”Očigledno je da su kršćani ove zemlje, tj., Jeruzalema i Palestine – preferirali vladavinu muslimana nad vladavinom krstaša.”

Svjedočenje i priznanje američkog historičara i filozofa Willa Duranta (1885.-1981.)

Iako je ovaj zlobni američki historičar i orijentalista, u svojoj knjizi Priča o civilizaciji, vrijeđao islam i Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije mogao sakriti činjenice o muslimanskoj pravednosti i toleranciji prema nemuslimanima nad kojima su imali vlast. Tako Durant, objašnjavajući uvjete u kojima su štićenici islamske države (zimije) živjeli pod islamskom vlašću, veli: ”Kršćani, Zoroastrijanci, Jevreji i Sabijci uživali su stepen tolerancije tokom emevijskog hilafeta (u Endelusu) kojoj danas ne možemo naći primjer u kršćanskim zemljama. Oni su bili slobodni da prakticiraju obrede svoje vjere, zadržali su svoje crkve i hramove, i nije im nametnuto ništa drugo osim da nose uniformu posebne boje i da plaćaju porez za svaku osobu, koji varira u zavisnosti od prihoda. Ovaj porez je bio nametnut samo nemuslimanima koji su mogli nositi oružje, a od njega su bili izuzeti: svećenici, žene, malodobni muškarci, robovi, starci, slijepi i vrlo siromašni. U zamjenu za ovaj porez, štićenici islamske države su bili oslobođeni vojne službe, nisu morali davati zekat (kao muslimani) i imali su na svojoj strani islamsku vlast koja ih je štitila.” (Priča o civilizaciji, trinaesti tom na ar. jeziku, str. 131.)

Will Durant u svojoj knjizi navodi i sljedeću izjavu britanskog orijentaliste Stanleya Lane-Poolea (1854.-1931.): ”Endelus kroz svoju historiju nije uživao samilosniju i pravedniju vlast od one u vrijeme muslimanskih osvajača.” Ovo historijsko svjedočanstvo od strane nemuslimana, dokazuje da su se muslimani Endelusa odnosili prema nemuslimanima na osnovu pravila koja je uspostavio islam, a to su pravila koja pružaju zaštitu štićenicima islamske države, odnosno ehlu kitabijama – kršćanima i Jevrejima, i koja nalažu pravednost i samilost, posebno prema slabima i siromašnima, te koja im obezbjeđuju slobodu ispovijedanja vjere i stjecanja imetka, što i jeste cilj pravde. Piše. Dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abudusamed Nasuf Bušatlić  saff.ba

Tko je online

Trenutno 153 guests i no members online

Najnovije vijesti

Domaca Kuhinja