Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
Zar ne bi bilo logičnije, ako su oni u pravu, kako uporno tvrde, da mi kao navodni najčistokrvniji Srbi i Hrvati
 i njihovi arijevci budemo originalni i avangardni dio nacionalnog korpusa, a oni kao u međuvremenu deformirani genetski materijal i konglomerat budu pridruženi dio nas? I da je naša i njihova prošlost prije svega naša, i da su naši i njihovi vladari prije svega naši, pa tek njihovi? Slijedeći istu logiku čiji su oni kreatori, mi ustvari ne potječemo od njih, već oni od nas. Bošnjački narod već decenijama ubijaju fizički i psihički. To čine bez prekida. Kada prestane fizičko ubijanje, prelazi se na psihičku i mentalnu torturu i represiju. Govore mu da nije narod. Da ne potječe od samog sebe, već od njih. Nazivaju nas “najčistokrvnijim Srbima” i “hrvatskim cvijećem”.
 
Govore nam da su oni kroz protekla stoljeća postali etnička karišma, a mi navodno sačuvali njihov starostavni etnički gen i prvobitnu DNK. Kažu da su osvajači od njih napravili kroz protekla stoljeća genetsku mućkalicu, a mi samo promijenili vjeru i sačuvali njihovu rasnu čistotu. I nakon svih ovih panegirika, u smislu Bošnjaci su Srbi i Hrvati najstariji i najčistiji, izađu s tvrdnjom da je naša i njihova historijska prošlost implicitno njihova, a naši i njihovi vladari isključivo su njihovi vladari.
 
Zar ne bi bilo logičnije, ako su oni u pravu, kako uporno tvrde, da mi kao navodni najčistokrvniji Srbi i Hrvati i njihovi arijevci budemo originalni i avangardni dio nacionalnog korpusa, a oni kao u međuvremenu deformirani genetski materijal i konglomerat budu pridruženi dio nas? I da je naša i njihova prošlost prije svega naša, i da su naši i njihovi vladari prije svega naši, pa tek njihovi? Slijedeći istu logiku čiji su oni kreatori, mi ustvari ne potječemo od njih, već oni od nas.
 
MI I ONI
 
Uvjeravaju nas da nemamo svoj jezik. Navodno, Srbi i Hrvati ga imaju, a mi govorimo njihovim jezikom. Čitajući originalnu verziju akata i pisama srpskih vojvoda i Karađorđa, shvatio sam da bez dobrog poznavaoca jezika kojim tada Srbi govore i prevodioca veoma teško možemo razumjeti sadržinu tih istih pisama i akata (Radoslav Perović, Prvi srpski ustanak: Akta i pisma 1804–1808, Beograd 1978). Ali, kada u istom navedenom djelu naiđemo na pismo srebreničkog ili zvorničkog paše kojim se obraća vođama Prvog srpskog ustanka, svaku riječ doslovce razumijemo i shvatimo da im se obraćaju jezikom koji Srbi i Hrvati danas nazivaju srpskim i hrvatskim jezikom. Šta stvara zabunu i u čemu je tajna ove ćeramet-situacije? Jednostavno, Srbi i Hrvati su za svoj književni jezik prihvatili jezik Bošnjaka, odnosno bosanski jezik, a potom su narodu čiji su jezik prisvojili kao svoj spočitavali kako, tobože, nema svoj maternji jezik, već govori njihovim jezikom.
 
Zaboravlja se da je “reformator” srpskog jezika i pisma Vuk Karadžić rođen u Tršiću u lozničko‑jadarskom kraju, gdje je uvjerljivu etničku većinu činio bošnjački narod. Loznica je bila još od 1600. godine čisto muslimanska, odnosno bošnjačka kasaba. Taj je kraj stoljećima bio dio Zvorničkog sandžaka i Bosanskog pašaluka (ejaleta), u kojem se komuniciralo na bosanskom jeziku. Prvi bosanski rječnik od Muhameda Uskufija Hevaije stariji je dva stoljeća od rječnika srpskog jezika koji je 1818. godine izdao Vuk Karadžić, koji govori i piše za sve vrijeme ijekavski i bosanski u skladu sa zemljom u kojoj se rodio (u Bosanskom pašaluku). Dakle, prava je istina da su Srbi i Hrvati za svoj književni jezik uzeli bosanski jezik i nazvali ga svojim nacionalnim imenom, ali je tragedija u tome što su plagijatori tuđeg jezika sebe proglasili za isključivog i ekskluzivnog vlasnika tog jezika, dok su narod čiji su jezik ukrali i prisvojili anatemizirali za narod koji nema svoj jezik.
 
Uskufija je sjajno primijetio:
 
“Mnogo je lijepih rječnika napisano,
 
Sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih,
 
Ali nema napisana na bosanskom jeziku,
 
Ni napisana u prozi, ni skićena u pjesmu,
 
Moje je započeti, a Božje da mi dade da uspijem.”
 
(Potur-Šahidija, 1631. godine)
 
Aleksandar Belić, ugledni srpski lingvista, u tekstu Bosanski jezik i stil 1937. godine zaključuje: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika.” Zanimljivo, nigdje ni pomena jezika kojim su Srbi govorili u Smederevskom sandžaku, na čijoj je teritoriji postepeno formirana Kneževina Srbija. Naravno, i u Hercegovini se govorilo bosanskim jezikom, pa je u skladu s tim gospodin Belić morao reći “Vukovim bosanskim jezikom”.
 
Isidora Sekulić (1941, Bosanski jezik, govor i stil) kaže: “Jezik Bosne, to je kolektivna umetnost čiste genijalnosti od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego čudo sadašnjosti.”
 
S druge strane, i mnogi savremeni hrvatski lingvisti ističu i priznaju da je čakavica izvorni hrvatski jezik. I nakon višedecenijskog uvjeravanja da smo mi ustvari oni, ratni događaji u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine jasno iscrtaše etničku demarkacionu liniju između njih i nas i između istine i zabluda. Srbi svim snagama i raspoloživim sredstvima pokušaše da zbrišu s lica zemlje “načistokrvnije Srbe”, a Hrvati da u potpunosti zatru “hrvatsko cvijeće”, odnosno Bošnjake. Na taj način nam definitivno i kristalno jasno ukazaše na činjenicu da mi nismo oni i da to nikada nismo ni bili, jer, da smo oni, nijedan zločin nad nama, bilo pojedinačni ili kolektivni, ne bi imao tretman ubistva, već samoubistva. Čineći masovne i stravične zločine nad Bošnjacima, poslali su nam konačnu i trajnu poruku da nas žele uništiti upravo zato što se i u nacionalnom i vjerskom pogledu itekako oduvijek razlikujemo.
 
SANDŽAK I POKUŠAJI ALBANIZACIJE
 
U Sandžaku svi brodovi aktuelnih razmišljanja i promišljanja plove između sjena historijske prošlosti i bremenite savremene zbilje. Između ove dvije krajnosti veoma je teško, ali ne i nemoguće, podvući čvrstu, jasnu i trajnu razliku koja bi ovo pitanje konačno svela i dovela na brisani prostor definitivnog odgovora i razrješenja, što bi zauvijek razmrsilo ovaj segment balkanskog Gordijevog čvora.
 
Historijska je istina da su nakon Bečkog ili Morejskog rata (1683–1699) izvjesni dijelovi današnjeg Sandžaka ostali bez stanovništva jer je prvobitno stanovništvo, naročito u periodu od 1689. do 1690. godine bilo značajnim dijelom istrebljeno ili raseljeno. U ovako tragičnoj i skoro beznadežnoj situaciji i po muslimanski i po kršćanski živalj dogodilo se preseljenje značajnih dijelova nekih arnautskih plemena početkom 18. stoljeća (Klimenti ili Keljmendi, Hoti, Škrelji, Gege i drugih), naročito na Pešterskoj visoravni i drugim dijelovima današnjeg Sandžaka. Na ovaj su način bar donekle razriješena istovremeno dva pitanja: pacifizacija nemirnog arnautskog etničkog elementa u krajevima gdje su dotad živjeli i naseljavanje i etničko popunjavanje polupraznih ili praznih teritorija današnjeg Sandžaka s novom etničkom i vjerskom populacijom, što će udahnuti život i dati svježu biološku, privrednu, kulturnu i konfensionalnu supstancu i transfuziju ovom prostoru.
 
Novi moment u ovoj historijskoj i genetsko-etničkoj storiji bilo je postepeno prihvatanje islama od novodoseljenika, čime je došlo do vjerskog i kulturnog izjednačavanja sa starosjedilačkim bošnjačkim življem i s novim talasima muhadžirskih bošnjačkih pokreta usmjerenih u pravcu Sandžaka, što je dodatno ojačalo bošnjačku etničku komponentu u Sandžaku.
 
Sve je ovo utjecalo da se stvori neophodna duhovna baza za etničko miješanje u kojem je definitivnu prevagu odnio bošnjački etnos i njegove kulturne i jezičke odlike. Etnička, kulturna i jezička asimilacija bivšeg arnautskog življa na sandžačkim prostorima u nepovratnoj je finalnoj fazi upravo ovih godina, jer i u najtvrdokornijim i jezički najotpornijim sredinama, odnosno u pešterskim selima kao što je Baćica, Boroštica, Ugao i druga, očevi su posljednja generacija koja govori, pored primarnog bosanskog, i “arnautskim” jezikom, dok njihova djeca znaju samo bosanski jezik kao jedini i neprikosnoveni maternji jezik.
 
Dobro je zapazio prof. dr. Sreten Vukosavljević da je sandžački bošnjački živalj najzaslužniji što albanske etničke migracije nisu u potpunosti zapljusnule i prekrile i prostor Šumadije i šire, jer je upravo asimilacija arnautskih plemena u Sandžaku i njihovo utapanje u bošnjački etnos bio taj kineski zid koji je spasio arnautizaciju današnje centralne Srbije i šire. Naravno da ove činjenice ne trebaju izazivati osjećanje trijumfa kod sandžačkih Bošnjaka niti “žal za prošlošću” kod Albanaca jer je u pitanju samo jedan od mnogobrojnih historijskih procesa slične sadržine koji su se odvijali na prostorima bivšeg Osmanskog carstva. Nisu rijetki slučajevi da su se brojčano značajne bošnjačke etničke grupe na Kosovu i Metohiji i Albaniji tokom vremena albanizirale, kao što su se Albanci u Nikincima, Hrtkovcima i još nekim naseljima tokom vremena kroatizirali.
 
Slično je bilo i s Klimentama i drugim arnautskim plemenima u Šumadiji i drugim prostorima današnje centralne Srbije koji su se tokom vremena posrbili, među njima i dvije najznačajnije srpske porodice Karađorđevići i Nenadovići, koje su albanskog porijekla. Milioni potomaka Bošnjaka i Albanaca u Republici Turskoj neminovno idu u pravcu asimilacije i utapanja u većinski turski narod.
 
Šta reći na kraju… Sandžački Bošnjaci ponosni su što u njihovim genima ima i nezanemarljive arnautske biološke supstance, ali su iznad svega dični na činjenicu da pripadaju jedinstvenom i etnički i duhovno nedjeljivom bošnjačkom etničkom korpusu i prostoru koje natkriljuje nebo bosanskog jezika.
 
Naravno, sve gore rečeno intenzivira težnju da s albanskim narodom još više učvršćujemo bratske odnose i međusobno poštovanje, ali kao dva posebna naroda s izvjesnim etničkim prožimanjima u prošlosti i istom vjerom – islamom. Pritom nijednog trenutka ne zaboravljamo i ne zapostavljamo ogromnu zahvalnost za bratsku pomoć koju nam je albanski narod više puta pružio u mnogim, često presudnim historijskim događajima i što su nas ponekad spašavali u pojedinim dijelovima Sandžaka i od potpunog etničkog istrebljenja. Naravno, bratski odnos, pun međusobnog pijeteta, moramo imati i s drugim susjednim narodima, s kojima smo se također, ali u daleko manjoj mjeri, etnički prožimali tokom proteklih stoljeća.
 
ETNIČKI ČISTI NARODI NE POSTOJE
 
Ne postoje etnički čisti narodi na planeti. Svaki od postojećih naroda u manjoj je ili većoj mjeri nastao etničkim i kulturnim miješanjima i prožimanjima s drugim narodima. Zato je iluzorno i ponekad čak i drsko tražiti samo od bošnjačkog naroda da kontinuirano dokazuje svoju etničku čistoću, jer etnički potpuno čisti narodi ne postoje. Ovo je period kada historijska istina konačno pobjeđuje višedecenijske laži i iluzije, kada zbilja trijumfira nad zabludom, a činjenice potiskuju neosnovane pretpostavke. Bajkovite teze i teorije kvazihistoričara, bez potpore u historijskoj stvarnosti, raspršile su se nepovratno poput oblačića sapunice pred naletom vjetra realnosti. Historijska strategija zasnovana na temeljima dnevnopolitičkih potreba urušila se sama od sebe. Na neistini zasnovane historiografije naših posesivnih susjeda doživjele su potpuni fijasko. Naš je narod u svim segmentima doživio punu zrelost i samosvijest o svom posebnom identitetu i nikakvi pokušaji i agresivni nasrtaji politika i historiografija susjednih naroda ne mogu poništiti i zaustaviti istinu o autohtonosti bošnjačkog naroda. Piše: Esad RAHIĆ stav.ba