Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

“Tih dana sam pomišljao i na najgore…” Nakon 54 dana provedena u srpskom zatočeništvu kojeg zbog psihičke torture poredi s paklon
 Namik Berberović, tadašnji redatelj TV BiH, vratio se svome domu kada je sa grupom boraca i novinarom Šanat Nahrauand razmijenjen za zarobljene vojnike, osobe pritvorene na slobodnoj teritoriji. Njegova priča iz zarobljeništva objavljena je u članku lista “Oslobođenje” od 22. marta 1995. godine, a mi je prenosimo u potpunosti.
 
Već 25 godina radim na televiziji u realizaciji direktnih programa i sada u ratu našao sam sebe radeći na Otvorenom programu TV BiH. U ovome poslu više sam puta tokom rata putovao van Sarajeva, a dolazio sam i na Aerodrom, pratiti press konferencije UNPROFOR-a. Nikakvih problema nisam imao. Ovoga puta na sarajevskom sam se aerodromu zatekao vraćajući se iz Ankone. Kako je već uobičajeno čekao sam UNPROFOR-ov prevoz do grada. Ukrcao sam se u oklopni transporter Ukrajinskog bataljona. Koliko se sjećam upitao sam tu ukrajinskog vojnika da li se ide preko Dobrinje, jer tim se putem ne nailazi na srpski kontrolni punkt. I izgleda da on mene nije tada čuo ili nije htio da čuje!? Vidio je moj bh. pasoš. Dalje se sve tako brzo odvijalo da se ja ne mogu oteti utisku da je to sve bilo pripremljeno.
 
Negdje oko 11,40 smo krenuli, samnom je u transporteru bilo još nekoliko stranih novinara – nas četvero. I kad sam shvatio da s aerodroma idemo na srpsku stranu, bilo je već kasno. Ja sam se “zaledio”. To je samo 500 metara vožnje i nakon pola minute transporter je zaustavljen. Otvorila su se vrata. Uniformisano lice zatražio je isprave. Vidio je moj bh. pasoš i zahtijevao da pregleda prtljag. Imao sam hrpu novina, najviše “Istina o Bosni”. Okolo su ljudi koji vam prijete uperenim oružjem i ne postavljate pitanje hoćeš li izaći ili nećeš. Vikali su: “Hajmo svi van, ovdje niko nije najavljen”. Sve su nas poredali, a vozaču je naređeno da se parkira sa strane. Rekli su nam da se ukrcamo u njihovo vozilo. Onda je ukrajinski vojnik reagovao govoreći im na srpskom kako mogu oduzeti prtljag, ali ne i odvesti putnike. Vojnici na punktu su tada repetirali svoje puške, a jedan je izvadio i “zolju”. Bilo ih je četvorica. “Nema šefe. Hoćeteli ulazit’ il’ nećete?”, vikali su. Ne možete pružiti nikakav otpor tada. Džipom su nas odvezli do njihove vojne policije na Ilidži. I tada je počela “igranka”.
 
Namik Berberović priča kako je tada odvojen od stranih kolega. Sve mu je oduzeto i povađeno iz džepova. Fizičkog maltretiranja tada nije bilo, ali su mu stavili lisice na ruke i samog ga stavili u “dnevni boravak”, običnu sobu s ležajem i prozorom. Ostavili su mu pribor za brijanje i tu večer ga ostavili na miru, nakon što ga je komandant Ilidže uvjeravao da mu se neće ništa desiti ukoliko bude sarađivao i kazao mu kako će biti prebačen na Kulu. Berberović je na Ilidži zadržan šest dana. Za to vrijeme se susreo sa svojim bivšim kolegama s televizije, kojima je morao dati izjavu za njihovu TV. Nisu bili zadovoljni i snimljeno nisu prikazali. Ti dani su mu posebno bili teški, prvenstveno zbog psihičkog maltretiranja. “Tada vidite koliko vas, zapravo, mrze i kolika je sreća što im se nije dopustilo da uđu u Sarajevo, jer sigurno bi činili užase”, navodi Berberović.
 
Trećeg dana njegovog zatvoreništva posjetio ga je civilni glasnogovornik UNPROFOR-a i uvjeravao ga da će sve biti učinjeno da se oslobodi. Dan prije konačno su mu skinuli lisice s ruku. Nakon ilidžanskih dana Berberovića s povezom preko očiju prevoze u pritvor u Lukavici. Smješten u samnicu, u prostoriju golih zidova, usred zime. Krevet s dekom, voda za piće u plastičnoj flaši, konzerva za nuždu u uglu.
 
“E to je sedam dana pakla. Nesnošljiva zima. Hodaš po maloj prostoriji, pa se zamotaš u deku pa opet hodaš. Nigdje nikog, nikakve priče. Tada me je ipak posjetio i jedan oficir UNPROFOR-a i raspitivao se za moje stanje….” Potom je odveden u zatvor u Kuli gdje je s, kako kaže, divnim ljudima iz istočne Bosne koliko – toliko normalnije proveo svoje zatvorske dane.
 
Na Ilidži sam bio pod stalnim psihološkim pritiskom. Tjerali su me da govorim kako su masakri koje su oni granatama po Sarajevu počinili, zapravo lutkarska namještaljka. Pitali su me šta kažem na “masu leševa u Sarajevu ubijenih Srba, koji su plutali Miljackom”, iako i sami znaju da je Miljacka toliko plitka da u njoj malo šta može da pluta. Kad nisu bili zadovoljni odgovorima slijedilo je “prijateljsko uvjeravanje”. Tu ste nemoćni, rade od vas šta hoće. Tih sam dana pomišljao i na najgore, da se ubijem rastavljenim žicama termoakumulacione peći. Stalno krivite sebe kako ste dozvolili da tako budete uhvaćeni. Kad vidite kakvi su, kako će vam i najmanju sitnicu uzeti i strpati u džep, konstatujete kako je ovo, zapravo, pljačkaški rat. Kad vas šta pitaju, uvijek se pokušavate izvući s nekim odgovorom, ali se naljute jer ih pokušavate učiniti naivnim. Na bijeg nisam pomišljao, nema šanse.
 
Sa zatvorenicima u Kuli često je bio na prinudnim kopanjima, inženjerskim radovima. Navečer, iza zatvorenih željeznih vrata svoje ćelije mogao je čuti kako čuvari slušaju vijesti, mogao je čuti kako se pominje njegovo ime.
 
S jedne strane mi je to bilo drago jer sam znao da me smatraju važnim i da će me držati u životu, a opet kod njih je to izazivalo toliki revolt da sam mislio da će me ubiti. Jednom u deset dana posjetila bi me delegacija UNPROFOR-a, bili su tu iz Crvenog krsta, kazali bi kako se za moje oslobađanje zauzima i Jasuši Akaši. Nekoliko puta mi je u zatvoru rečeno kako je razmjena već dogovorena ali da od toga nije bilo ništa. Jednom su me tako transporterom poveli na razmjenu i jednostavno se vratili nazad. Pred kraj svog 54-odnevnog tamnovanja, kada su uvjeravanja UNPROFOR-a postala zaista čvrsta, Berberović je odveden na kamenolom u Blažuju. “Šta je ovo, mislio sam. Sad kada sam trebao biti pušten oni me odvode na kamenolom. Nadu sam ponovo napustio”. Ipak, nakon tri dana rada zbog odrona ili kvara mašina u uslovima opasnim po život, Namik je vraćen u Kulu. Dan konačnog oslobađanja napokon je došao.
 
Nisam mogao da vjerujem! Uvijek strahujete da će se nešto desiti što će omesti razmjenu. Iz Kule smo pošli na Ilidžu po Šanat i naša dva vojnika i nakon toga na Grbavicu. Tog 20. marta bio je ledeni dan, mokri snijeg je natapao tlo, ali je u svima nama žarila vrućina. Naši ljudi iz komisije za razmjenu provjerili su spiskove na srpskoj strani a onda strepite, da li će i na drugoj strani biti sve u redu. Toliko žudite da vidite drugu stranu mosta! I kad su nas ukrcali na transporter i povezli preko nismo imali hrabrosti da se radujemo. “Eno ga onaj naš kiosk”, povikao je neko. Po izlasku iz transportera vidio sam kćerku. Eno moje male. Kad sam zagrlio nju i suprugu, pomislio sam to je to, završeno je.
 
Kada je čovjek ratni zarobljenik onda ne može očekivati ništa dobro. Mogu reći da mi se u zatočeništvu desilo uglavnom ono što uobičajeno ide uz ovaj rat. Meni je bilo važno da sačuvam razum. Neko vam zna doturiti i koju cigaretu i to vam vrati duh. Tako me je, kada sam se u samici najviše smrznuo stražar upitao kako sam, na što sam mu rekao: “Evo tolika je zima da su svi pingvini pobjegli odavde, ostao sam sam!”    bosnae.info