Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Na početku želim reći da sam došao u bivšu Jugoslaviju u ponedjeljak 23. novembra 1967. godine. 
Mi smo bili jedna grupa iz Sudana, oko 15 nas. Otišli smo tamo studirati o svom trošku. To je bilo prvi put da neko iz Sudana ide studirati o svom trošku u drugu državu. Od ovih 15 nas četvorica ćemo kasnije otići u Bosnu. To je Muhamed Nur, Nazim Ukaša, Muhamed es-Sevr Muhamed i ja, Fatih Ali Hasanein. Stigli smo prvo u Beograd. Sjećam se da je bila oštra zima. Prvi put u svom životu tada smo vidjeli snijeg i živjeli smo odvojeni od porodica. Stanovali smo u jednom studentskom domu. Nas 15-orica bili smo stalno zajedno. Klanjali smo zajedno, jeli smo zajedno… Svi smo bili vjernici. Stari su se studenti počeli okupljati oko nas. Neki od njih pokušavali su nas nagovarati da pijemo i ganjamo djevojke. Stari studenti, Arapi, govorili su nam kako su i oni na početu bili privrženi islamu kao i mi, ali da se nakon šest mjeseci boravka u Beogradu život promijeni. Uveliko su jeli harame, pili harame i radili harame. Zato smo mi živjeli u strahu. Bojali smo se šta će se dogoditi s nama. Hoćemo li se promijeniti. Kad nas vide da zajedno učimo Kur'an, kažu nam da su tako i oni radili, ali da sada Kur'an drže u ormaru i uče iz njega samo kad im neko umre u porodici, otac, majka ili neko bližnji. Sedžade za namaz su koristili prvih nekoliko mjeseci, a onda su ih okačili na zid da im služe kao ukras.
 
Posebna vrsta muslimana
 
Mi smo se pomalo bojali asimilacije ali čim smo stigli pokušali smo organizirati svoju grupu koja će se pridržavati islama. Polahko su nam se vremenom priključivali studenti iz Jordana, Palestine, Sirije, Iraka, Egipta, Kenije, Ugande, Pakistana i Afganistana. Počeli smo se družiti na skupovima gdje smo govorili o islamu, o našoj budućnosti, kako trebamo rješavati svoje probleme, kako možemo uspjeti da završavamo svoje fakultete… Na kraju, razmišljali smo šta će biti sa lokalnim jugoslovenskim muslimanima. Mi smo tek bili saznali da u Bosni ima muslimana, ali nismo očekivali da su oni u tako velikom broju. Nismo znali da su oni tako dobro poznavali islam i imali tako čvrst iman. Nakon tri-četiri mjeseca, dobro se sjećam toga, došao je mjesec ramazan. Nas petnaestorica smo postili. Stariji studenti dolazili su kod nas na iftare. Tada smo imali dosta para, pravili smo dobre iftare i sehure, tako da se dosta studenata Arapa, okupljalo oko nas. Na dan Bajrama slavili smo Bajram u klubu studentskog doma. Bilo je to mnogo interesantno. Upravnik doma dao nam je ključeve od kluba i rekao da nakon proslave složimo stolice i ormare. Bilo nam je čudno što traži to od nas. Otišli smo, klanjali bajram-namaz u džamiji i vratili se u studentski dom. Kupili smo voća, soka, pjevale su se arapske kaside. Interesantno je da je taj upravnik došao nekoliko puta, obilazio nas i raspitivao se zašto nema djevojaka s nama. Rekli smo mu da mi nemamo svoje djevojke, jer nema muslimana ovdje gdje sad živimo. Rekao nam je da ne moramo imati djevojke muslimanke, možemo i druge. Mi nismo razumjeli šta hoće da nam kaže. Pitao nas je zašto ne pijemo alkohol. Rekli smo da smo mi muslimani. Rekao je da zna još puno muslimana i Sudanaca koji piju alkohol. Da se ne bismo s njim raspravljali rekli smo mu da smo mi muslimani druge vrste. Rekao je: „Tu vašu vrstu ja prvi put srećem.“
Veoma brzo došao je Kurban-bajram. Skupili smo nešto para i kupili sto ovaca. Zaklali smo to, izdijelili i podijelili svim stranim studentima, muslimanima i nemuslimanima. Odnijeli smo jedan dio u dječiji centar ”Ivo Lola Ribar”. To je bilo veoma značajno. Bio je to pravi praznik. Jeli smo i pjevali…
 
Prvi susret s UDBOM
 
Kad sam bio na Institutu za jezik, na nastavi jednog dana neko je pokucao na vrata profesorici i rekao joj da traži nekog Hasaneina. Prije toga mi smo napisali jednu reportažu zahtijevajući od Vlade Sudana da zabrani javno djelovanje Komunističke partije u Sudanu među muslimanima. Taj čovjek koji je došao na vrata rekao mi je da trebam poći s njim u UDBU. Rekao sam mu da ja nemam potrebu ići ni u kakvu UDBU, ja sam obični student koji je u Jugoslaviju došao učiti jezik da bi mogao studirati medicinu. On je onda otkopčao svoj sako i pokazao mi ispod njega pištolj, lisice i akreditaciju tajne policije. Rekao mi je da ako neću dobrovoljno morat će me silom privesti u policiju. Nisam mogao ništa drugo uraditi osim da krenem za njim. Otišli smo tamo u tu zgradu koja nije bila daleko od Instituta. Primio nas je neki inspektor Dimitrijević, Crnogorac, visok čovjek, ogroman. Kad sam ušao u njegovu kancelariju vidio sam na njegovom stolu reportažu koju smo poslali u Sudan, prevedenu na srpskohrvatski jezik. Imao je neke goste, kad su otišli, pozvao me je i upitao šta ću popiti. Rekao sam da ne pijem. Na kraju mi je naručio kahvu. Rekao mi je da me je pozvao da razgovaramo o politici. Rekao sam mu da se ja ne razumijem u politiku. Onda mi je kazao: „Zar nisi došao ovdje da napraviš državni udar?“ „Ne, ja sam student medicine i ništa drugo osim toga me ne zanima. Došao sam ovdje da studiram i nemam ni vremena ni namjeru da to uradim i ne znam to raditi“ -odgovorio sam. „Ali, ako hoćete, mogu vam dovesti jednog iz naše grupe koji se dobro razumije u politiku.“ Upitao je ko je taj. Rekao sam: ”Kemal.” Ustvari, taj Kemal je bio član Komunističke partije. „Ja znam da islam ne dozvoljava da se laže, zašto lažeš?” -upitao me je. Rekao sam da ne lažem. Rekao mi je da on dobro zna da Kemal nije u našoj grupi. Rekao sam da jeste. Rekao je: „Kemal je komunista!“ Ja sam rekao: „Ali, on je Sudanac.“ Onda me je upitao želim li i ja postati član partije. Rekao sam mu da ja to ne bih želio, došao sam ovamo da studiram i nemam vremena za takvo što. Kad sam krenuo da iziđem, on je ustao, uzeo me za bradu, podigao mi glavu, pogledao me ravno u oči i rekao mi: „Znaš šta, Kemal nije izdajnik, koliko ja znam.“ Rekao mi je da se pazim jer me oni stalno prate. Tada me je uhvatio strah ali rekao sam mu da mi je drago što sam u sigurnim rukama. Istjerao me iz kancelarije i dok sam izlazio rekao mi je: „Znaš šta, drugi put, ako nešto slično uradiš nećeš ovako proći.“ To je bio šok za mene. Nakon toga osjećao sam često da me neko prati. Nisam se vratio u Institut za jezik.
Otišao sam u studentski dom. Ispričao sam prijateljima šta mi se dogodilo ali im nisam smio ispričati sve da se ne bi isprepadali. Rekao mi je kad smo razgovarali da imaju moje slike sa Kalemegdana, na obali Save. Tražio sam da vidim te slike, ali nije mi dao. Samo je govorio da ja i moja grupa želimo napraviti državni udar. Rekao sam mu da džaba gubi vrijeme s nama jer smo obična grupa studenata kojoj je jedini cilj završiti započete fakultete.
 
Uspostavljanje saradnje sa bosanskim muslimanima
 
Kad sam sjedio sa studentima predložio sam im da napravimo grupe, iz svake zemlje po jedna grupa. Da se odaberu ljudi koji će to koordinirati i da se redovno sastajemo. Saznali smo tada da lokalni muslimani žive, jedna grupa u Bosni i Hercegovini, druga u Sandžaku, treća na Kosovu i četvrta u Makedoniji. Oni od nas koji su bili u Bosni i Hercegovini prenijeli su nam kako je Sarajevo većinski muslimanski grad, da ljudi dosta znaju o islamu ali dosta njih se ne drži islama. Oni iz Sandžaka su nam pričali da je velik broj Sandžaklija odselio iz Sandžaka u Tursku i da se zbog pritisaka ljudi boje otvoreno pričati o islamu. Na Kosovu smo saznali da ljudi malo znaju o islamu, ali da se čvrsto pridržavaju onoga što znaju. Ovaj što je došao iz Makedonije rekao nam je da je 1963 godine bio veliki zemljotres nakon kojeg samo džamija i islamski objekti nisu bili porušeni. Sjećam se da je tada neki Sabrija bio kao reis u Makedoniji. Tečno je govorio arapski jezik. Studirao je u Egiptu. Rekao nam je da ne trebamo dolaziti u Makedoniju jer njima ne treba naša nikakva pomoć. Na kraju smo sjeli i riješili da sarađujemo sa muslimanima u Bosni i Hercegovini. U Beogradu je bila jedna džamija sa prelijepom munarom. To je Barjakli džamija. Dugo se u njoj nije moglo klanjati. Bilo je zabranjeno. Mi smo išli u nju i morali smo klanjati pojedinačno jer nije bilo džemata. Onda je došao tu jedan stari imam, zvao se Adem rahmetli. Poslije njega došao je mlad imam. Često je stari imam Adem ef. prije smrti dolazio da nadgleda kako radi novi imam. Za to vrijeme došao je veliki broj studenata dobrih vjernika iz arapskog svijeta i domaćih. Mi smo se organizirali u džamiji, okupljali, izlazili smo na izlete na Avalu i bilo nam je lijepo. Onda smo otišli u Sarajevo. Ja sam odlučio da studiram tamo. Tada je reisu-l-ulema Jugoslavije bio Sulejman Kemura. Taj Sulejman Kemura je bio oštar čovjek i grubo se ponašao sa mnom. Ustvari, ja sam bio dosta naivan, rekao sam mu da mi je plan da radim sa muslimanskom omladinom, da šaljem ljude na hadždž i na umru. Rekao mi je da to nije dozvoljeno. Onda se ispravi, rekao mi je da to može ali ako će se određen dio novca dati njemu. Razgovarao sam sa nekim svojim ahbabima i rekli su mi da je bolje da ne sarađujem s Kemurom i da ga se klonim. Za to vrijeme mi smo se upaznali sa grupom bosanskih muslimana. Prije svega sa Huseinom Đozom, velikim alimom kojeg su kasnije ubili. Onda je tu bio Kasim Dobrača, direktor Gazi Husrev- begove biblioteke. On je bio u zatvoru. Munir Gavrankapetanović koji je preselio prije nekoliko godina, rahmetli. Njega su pretukli i napravili invalidom u zatvorima nakon montiranih procesa. Bio je tu jedan mlad momak, Nijaz Šukrić koji je ubijen za vrijeme rata. Mi smo sarađivali sa njima. Družili smo se često, ali je sve ostalo na tome. Onda se kod mene rodila ideja da se uvežemo svi u jednu organizaciju. Svi su odbili taj prijedlog, samo je Alija Izetbegović rekao da je to dobar prijedlog. Kad sam razgovarao sa njim rekao sam mu da ja imam još dvojicu s kojima treba da razgovaram, a onda ću da mu dam odgovor. Za dva dana umro je jedan veliki i poznati nemusliman na čijoj se sahrani okupio velik broj ljudi. Mi smo se dogovorili da se sastanemo na njihovom groblju. Dogovorili smo se da treba svi da imaju svoju organizaciju i da jedan ispred njihove organizacije treba da se redovno sastaje s jednim iz naše organizacije. Iz njihove organizacije bio je to Alija Izetbegović. Dogovorili smo se da niko ni od njih ni od nas ne treba da se interesuje kako radi čija organizacija. Počeli smo sa nekim zajedničkim projektima. Radili smo na prevođenju najznačajnijih islamskih knjiga sa arapskog ili engleskog jezika na bosanski. Izabrali smo 10 knjiga koje su govorile o osnovama islama. Odabrali smo, između ostalog, ”Muhamed Hamidulah”, ”Mustakbelul-haze din” od Seida i Muhameda Kutba, ”Šubuhat havle islam” od Muhameda Kutba, ”El-Halalu vel haram fil islam” od Jusufa Kardavija, ”El-Erbeine nevevije” i druge knjige.
 
Tajna organizacija
 
Ono što je najinteresantnije i najkarakterističnije za ono vrijeme bila je pojava Huseina Đoze, velikog alima i političara odjednom. Pored njega bila je tu i žena Rešida Trbonje, mislim da se zvala Ferida. Zaboravio sam prezime. Ona je bila prva žena u tadašnjoj Jugoslaviji koja je odbila da nosi muževo prezime. Zadržala je svoje djevojačko prezime. Stasali su ljudi koji su bili spremni žrtvovati se za islam. Husein Đozo je otvarao muslimanske klubove. U njima su pomiješani sjedili muškarci i žene. Ali mi smo ga podržali da ne bi naše djevojke otišle u srpske i noćne klubove i tamo se pokvarile. To je bilo pomalo smiješno da se u muslimanskom klubu miješaju i druže muškarci i žene što je u islamu zabranjeno. Malo-pomalo ti klubovi su se sve više islamizirali. Ustvari, dosta je tu posla uradio rahmetli Nijaz Šukrić. Tada je uhapšen Muharem Hasanbegović i jedan imam iz Goražda. Mi smo se tada dobro upoznali sa muslimanima istočne Bosne. Od Višegrada, Ustiprače, Goražda do Foče. Mi smo tamo održali veliki broj predavanja. Hodali smo pješke. Okupljali smo i žene i muškarce. Dijeli smo te knjige koje smo prevodili, a koje smo pisali olovkom i onda kopirali. Kao rezultat sam i sam primijetio da je na početku sedamdesetih bilo sve više muslimana u džamijama. Umjeseto da kao ranije budu samo stari ljudi u džamiji, već je preko sedamdeset pet posto klanjača u džamiji bilo mlađeg svijeta, omladine. To su i komunisti primijetili pa su počeli ispitivati zbog čega je to tako. Doktorica Ferida, za koju ne znam da li je živa, bila je velika žena koja je puno pomagala muslimane i islam. Studentima koji su dolazili iz islamskog svijeta a nisu bili materijalno dobro situirani, ona je obezbjeđivala stipendije. Ona i njezin muž su imali jednu vikendicu u kojoj smo mi održavali sastanke i godišnje skupove naše organizacije koja se tada zvala Savez muslimanskih studenata Istočne Evrope. To je bila tajna organizacija. Njih dvoje su dosta propatili zbog toga što su nam davali na raspolaganje tu vikendicu. Njezin muž je uhapšen 25. 3. 1973. godine.
 
Kemal ef. Aruchi
 
Obilazili smo Sandžak, Kosovo. Boravio sam jedno vrijeme u Kosovskoj Mitrovici kojoj su kasnije promijenili naziv u Titova Mitrovica. Držali smo predavanja po Kosovu gdje smo bili lijepo prihvaćeni. Ljudi su nas voljeli. Gdje god smo otišli, ljudi su sarađivali s nama. Naročito u Makedoniji. Iako nam Sabrija ef. nije dao da idemo tamo, mi smo išli. Tada su se sa raznih fakulteta počeli vraćati studenti muslimani koji su diplomirali. Najbolji grad poslije Skoplja u Makedoniji bio mi je Tetovo. Tu smo otišli sa jednom delegacijom i napravili program po selima oko Tetova. Družili smo se sa tim muslimanima koji su bili puno interesantni i voljeli su se družiti sa nama, a i mi s njima. Bio sam jednom u Beogradu u Barjakli džamiji, klanjao sam džumu. Nakon džume došao je jedan čovjek iz Makedonije koji je tražio Hasaneina. Rekao mi je da je došao poslom u Beograd pa je svratio u džamiju na džumu. Pitao me je da li znam Kemala efendiju. Rekao sam da ne znam. Vidio sam da mu nije bilo prijatno to što nisam znao ovoga. Upitao me je kako za sebe mogu reći da sam dobar musliman a ne znam Kemala efendiju. Rekao sam mu da ja nisam nešto pretjerano dobar musliman, ali nisam ni toliko loš, ali nažalost ne znam Kemala. On mi je onda rekao da je Kemal ef. dobar mu'min i pravi imam. Bio je uhapšen jer je odbio dati fetvu da muslimanke Makedonije mogu da se udaju za Makedonce ili Srbe i nije dozvolio da muslimani žene Srpkinje. Puno su ga zbog toga maltretirali. Rekao mi je da je izdao fetvu da muslimani moraju da se prepoznaju po tome što će nositi albansku bijelu kapu- ćulah. Rekao sam mu da ne znam Kemala, ali da ću čim mognem otići da ga upoznam. I stvarno, na zimskom raspustu uzeo sam svoju torbu, stavio pidžamu i još neke lične stvari i pošao prema Makedoniji. Rekao mi je da Kemal živi kod Gostivara, ali nije mi dao njegovu tačnu adresu. Rekao mi je da je on poznat i da ću ga lahko naći. Sjeo sam na voz i stigao u Gostivar oko četiri sata ujutro. Bila je hladna zima i nije bilo nikoga na stanici. Bio sam sam. Kad sam sišao s voza duvao je vrlo hladan vjetar. Na stanici nije bilo nikakve kancelarije ni zaklona gdje bih se mogao skloniti. Bilo je samo jedno auto parkirano u blizini. Iz auspuha se dimilo, bilo je upaljeno. Javio mi se odjednom neki osjećaj topline. Odmah sam otvorio auto i ušao u njega. Čim sam ušao, auto je krenulo. Pogledao sam vozača i vidio da nosi bijelu kapu, to znači da je musliman. Upitao sam ga: „Gospodine, gdje idete?“ On je odgovorio: „Ja idem kući, gdje vi idete?” Ustvari, ja nisam ni znao gdje idem. Tražio sam Kemala efendiju, ali nisam znao gdje stanuje. Onda sam htio da pogledam kroz prozor da vidim ima li ikakva džamija ili nešto slično u čijoj blizini bi mogao biti Kemal efendija. Ali to je bila samo ravnica, polje kukuruza. Onda sam ga pitao: „Da li vi možda znate jednog gospodina koji se zove Kemal ef. Aruchi. On je odmah upitao: „A da li vi njega znate?“ Rekao sam: „Ne znam ga, nisam ga nikad vidio“… „A zašto me to pitaš?”-rekao sam. „Pa, da bih ti lakše odgovorio.“ Upitao sam ga može li me odvesti do glavne džamije. Rekao je: ”Mogu vas odvesti u džamiju, ali sad je rano, nema nikoga tamo.” Opet sam ga upitao: „Da li vi znate Kemala efendiju Rušdija?“ On je rekao: „Da, znam ga.“ Upitao sam ga: „Da li znate gdje on stanuje ili gdje je njegova džamija?” Rekao je: „Znam gdje je njegova džamija, ali znam i gdje stanuje.“ ”Dobro.” Onda sam upitao: ”A možete li me odvesti do njega.” Rekao je: Jašta nego mogu, ja sam njegov sin.” Bilo mi je drago, počeo sam malo otvorenije razgovarati s njim. Prošli smo sedam-osam kilometara. Onda smo ušli u jedno selo i stali pored jednih vrata. Vidio sam da na vratima stoji visok čovjek, lijep, zgodan sa velikom sijedom bradom. Vozač je rekao: „Babo, imamo jednog musafira.“ On je rekao: „Merhaba, dobro nam došao musafir!“ Izišao sam iz auta i poselamio se s njim. Htio sam da mu se predstavim.
 
Gostoprimstvo Gostivaraca
 
Sjeo sam u kući na sećiju pored njega i taman sam zaustio da mu kažem da sam ja Fatih Hasanein iz Sudana on je rekao: „Polahko, polahko.“ Počeo je razgovarati sa mnom na čistom arapskom jeziku. Rekao mi je: “Znaš šta je, ovo je tvoja soba, ovo je kupatilo, odmori se lijepo, uzmi abdest. Ja odoh u džamiju, vratit ću se brzo.“ Uzeo sam abdest, klanjao i uzeo da učim Kur'an. On se brzo vratio, ušao unutra i unio veliku tepsiju sa burekom, pogačicama, čajem, vrućim mlijekom, somunom. Rekao je: „Bujrum!“ Dobro sam se najeo jer sam bio zaista puno gladan. Kad sam završio opet sam htio razgovarati s njim, a on je opet rekao: „Polahko, odmori se ja ću doći prije podne.“ Ja sam odmah zaspao, a on je došao prije podne, kako je i rekao. Onda je konačno rekao: „Sada mi ispričajte šta želite.“ Onda sam mu ispričao zašto sam došao i kako sam se sreo sa onim čovjekom u džamiji u Beogradu. Kako od tada želim da dođem, ali nisam bio u mogućnosti do sada. Rekao je: „Elhamdulillah, dobro mi došao. Još malo pa idemo na podne u džamiju.“ Kad smo stigli u džamiju, džamija je bila puna. Oko džamije su ulice bile pune, i žene i muškarci i djeca. Mislim da se cijelo selo iskupilo da se vidi sa Arapom muslimanom koji je iz daleka došao da se upozna s njima. Ja sam se iznenadio. Veliki skup, mnogo naroda, svi su me selamili. Bio je jedan stari čovjek koji je imao više od 120 godina. Rekao mi je da je bio vojnik u osmanskoj vojsci. On je ratovao u balkanskim ratovima, kad su izgubili u Makedoniji. Bio je tužan zbog toga, ali kad je mene vidio obradovao se. Rekao je: ”Zar još ima muslimana tamo.” Rekao sam da su muslimani sada jaki i da ih ima mnogo. Jači su i mnogobrojniji nego ranije. „Poslali su me da dođem kod vas i vidim kako ste vi i šta radite.“ Rekao sam mu da je pjesnik Ahmed Ševki napisao veliku pjesmu o onim događajima kad su muslimani izgubili u Makedoniji. Nazvao je tu pjesmu „Sestra Andaluzije“. Izrecitovao sam pjesmu na arapskom pa je preveo. Ljudi su plakali i bilo im je drago što su muslimani jači nego prije i što se interesiraju za njih. Ostao sam tamo oko sedam dana. Hodao sam svugdje. Klanjao sam u svim džamijama. Posjetio sam mnogo porodica i uvjerio sam se da je Kemal ef. Ruždi veliki čovjek, veliki daija, veliki vaiz. Bio je primjer dobrog muslimana. Tu su mi ljudi pričali da im Kemal naređuje da se ne smiju pozdravljati na srpskom ni na makedonskom jeziku, nego samo se moraju pozdravljati selamom na arapskom jeziku. Naredio im je da nose bijelu kapu, da ne smiju razgovarati sa tuđim ženama, kad jedu moraju početi sa ‘bismillo i završiti sa ‘elhamdulillah’ i još dosta drugih stvari. Pitao sam Kemal ef. zašto insistira da se ne pozdravljaju na makedonskom ni na srpskom jeziku i da moraju nositi bijelu kapu. Rekao je: „Brate, mi moramo dobro čuvati naš islam.“ Začudio sam se da mi neko na arapskom jeziku kaže te riječi, jer se zbog te riječi „muteassib“ robijalo u arapskim zemljama. Rekao je: „Znam da ovo nije ni farz ni vadžib, ali kad počnemo ostavljati ove stvari ostavljat ćemo vremenom jednu po jednu stvar iz vjere i lahko ćemo zalutati na ovim prostorima.“ Rekao sam mu da ima pravo i da samo nastavi kako je počeo. Poslije 7 dana sam se vratio u Beograd sa lijepim sjećanjem na dane islamske vladavine. Ono što je interesantno je da su svoj muškoj djeci koja su se rodila tada poslije moje posjete davali imena Fatih. Čak su i jednoj djevojčici dali ime Fethija. Ja im se zahvaljujem zauvijek, svima koji su me lijepo dočekali i ugostili.      saff.ba