Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 

Malo je poznato da se na današnji dan desio pokušaj ubistva predsjednika Alije Izetbegovića, čiju lokaciju je zločincima javio Nenad Š.

U noći između 28. i 29. maja 1992. godine srpski zlikovci sa okupiranih teritorija iskaljivali su sav svoj bijes i mržnju prema Sarajevu, tukući iz svih artiljerijskih oruđa i oružja. Granate su razarale srce Sarajeva, njegovu historijsku gradsku jezgru. Ne znam koliko ih je tada palo na zgradu Predsjedništva i Gradsku skupštinu. Geleri su pljuštali po fasadama i runili ih, kao da su od kartona. Smrt je vrebala sa svih strana, a zgrade su nestajale u plamenu. Zvuci sirena hitne pomoći su se mješali sa zvucima sirena vatrogasnih kola i gubili u tutnjavi granata. Ta noć je ostala upamćena kao “noć 40 velikih požara”.

Istog dana snimljen je razgovor između ratnog zločinca generala Ratka Mladića i njegovih oficira oko Sarajeva, zapovjednika artiljerijskih jedinica koje su tukle grad. Svima je poznat Mladićev razgovor sa pukovnicima Mirkom Vukašinovićem i Veljkom Stojanovićem, u kojem je naredio granatiranje Sarajeva, posebno Baščaršije, kao i “Velušića”, gdje “nema srpskog življa mnogo”.
“Još jednom udrite po Predsjedništvu… Koristite samo kalibar 155 i rakete.”
Malo je poznato da se tog dana, tačnije te večeri zbio i pokušaj ubistva predsjednika Alije Izetbegovića, u vrijeme njegove posjete Gradskoj skupštini i prostorijama Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu, odnosno Centra za obavještavanje.

Tog dana, kao i prethodnih, u Sekretarijatu smo imali mnogo posla. Na teritoriji u našoj nadležnosti u toku je bila opća mobilizacija, pokrenuta 21. maja. Sjećam se tih trenutaka, a dosta toga sam i zapisao u svoj ratni dnevnik. Razgovarao sam sa dr. Safetom Ćibom, koji gotovo nije izlazio iz operacione sale; bolnice su bile prepune ranjenika, nisu se mogli primiti ni najhitniji slučajevi, čekao se na red za operaciju. Nije bilo struje, vode, nedostajali su lijekovi, a hrana je bila oskudna i nekalorična. U međuvremenu, dolazi Safet Isović, direktno sa položaja, jer mu je kuća bila blizu linije –brinuo se za oružje boraca, nešto mu je oružja obećao dati Alija Delimustafić pa je zadovoljan; priča mi za svog sina Benjamina, koji je na položaju, veli da se brine za njega, jer je u borbi isuviše slobodan.

Profesorica Šahzija Dreca je došla ranije, sjedi i čeka kod sekretarice Suade, a onda ulazi u moju kancelariju, informirajući me da je obezbjedila smještaj za štab TO Općine Centar i prištapske jedinice u zgradi Građevinskog fakulteta. Komandant Safet Zajko poručuje da je primio uniforme i da mu nedostaje još čizama, a u kancelariju su tog dana navratili još i Faid Hećo, prvi komandant vojnog dijela Regionalnog štaba PL BiH, dr. Alija Mulaomerović, direktor Hitne pomoći, Enes Čengić, predsjednik Izvršnog odbora Općine Centar i drugi.
Tog dana je, dakle, bilo dosta živo u Sekretarijatu.

I onda, u hodniku Sekretarijata, primjetio sam i predsjednika Aliju Izetbegovićasa pratiocima. S predsjednikom je također bio i njegov sin Bakir (u tom trenutku dežurni u
Gradskoj Skupštini).
Prišao sam odmah Predsjedniku i zaželio dobrodošlicu njemu i njegovoj pratnji. Stajali smo na sredini hodnika, pa sam pomislio – ovdje je opasno, moramo se skloniti. Trgnuli smo se na jaku detonaciju granate, a zatim kroz nekoliko trenutaka novi tresak i podrhtavanje zgrade. U tom trenutku u jednoj od kancelarija ugledah Nenada Š., jednu sumnjivu osobu. Odmah sam pomislio – šta će on tu, kome je došao i zašto. Na moje pitanje, on ne odgovori, nego istrča iz kancelarije, bježeći prema vratima koja izlaze u dvorište. Istog trena sam potrčao za njim. Na samom izlazu u dvorište, eksplodirala je nova granata, a u istom momentu se na nas srušio dio krova. Uhvatio sam se za glavu i mahinalno prešao rukom preko lica; nisam povrijeđen, srećom, ali dok sam se snašao, Nenada Š. sam izgubio iz vida, nestao je kao da je propao u zemlju. Pretražio sam nekoliko kancelarija, ali ga nisam našao.

Moja sumnja se pojačala, nakon što mi je Fahrudin Karić, pomoćnik sekretara za odbranu, rekao da je trenutak prije nego sam primjetio Nenada, istoga zatekao u kancelariji sa telefenskom slušalicom u ruci, kako nekome tihim glasom govori: “Babo je ovdje i vjeravatno će sići u prostorije centra veze”, a kada ga je primjetio, naglo je prekinuo razgovor, što se Fahrudinu odmah učinilo sumnjivim.  U tom trenutku, predsjednik Izetbegović je stajao na hodniku.

Kad mi je Nenad Š. izmakao, vratio sam se u hodnik. Predsjednik je i dalje stajao na istom mjestu, a njegovi pratioci su bili uznemireni. Predložio sam da se sklonimo u Gradski centar za vezu i obavještavanje, koji se nalazio ispod zgrade, a jednim dijelom ispod zemlje, tako da je mogao poslužiti i kao sklonište. Da ne bi izlazili napolje i izlagali se opasnosti, krenuli smo zaobilaznim putem: spustili smo se u podrum, a onda mračnim hodnicima došli u Centar kroz rezervna vrata. Bilo je to negdje između 21:00 i 22:00 sata, već se bilo smračilo.

Kako smo ušli u prostorije Centra, zavladala je tišina – svi su bili iznenađeni, ali i obradovani dolaskom Predsjednika. Centar za vezu i obavještavanje je imao više prostorija, a ova u kojoj smo se mi nalazili bila je glavna prostorija, osrednje veličine, djelimično smještena pod zemljom i u tom dijelu sigurnija od granata. U sredini prostorije je bio veći pult sa telefonima i radio uređajima, do njega se nalazio sto sa radio-stanicom, faksom i rezervnim telefonima, a u uglu je bio kauč, dosta komotan, tako da je služio i za spavanje. Uz radio stanicu se nalazio Tarik Rešidbegović, uz telefone Nenad Neno Tufekčić, kapetan Alija Vilić je pratio letove neprijateljskih aviona i helikoptera, Ilijaz Omerović je pripremao izvještaj o dejstvu agresorske avijacije. Tu se zatekao i Muhamed Smailbegović, potpredsjednik Izvršnog
odbora SO Centar Sarajevo (tog dana je bio dežurni, pa je svratio do Centra). Škiljava sijalica je razbijala tamu i osvjetljavala prostoriju taman toliko da smo se raspoznavali i da smo mogli raditi. Čuo se zvuk agregata, koji je osiguravao potrebne kilovate struje za rad Centra.

Predsjednik je prošetao nekoliko puta od vrata do pulta, a onda sjeo na sećiju. U tom trenutku, osjetili smo strahovit tresak, a rezervna vrata su nestala u komadićima; prašina i ostaci izgorjelog eksploziva su nas počeli gušiti. Detonacija je bila toliko jaka da je neke od prisutnih odbacila na suprotnu stranu. Jedan od njih je tako bačen kroz zrak da se našao u naručju jednog od pratilaca Predsjednika. Uprkos šoku, strahu i napetosti, ta scena je bila komična: pošto se nije mogao odmah snaći, on je ostao tako u naručju pratioca dok ga ovaj nije spustio na zemlju.
Predsjednik je, međutim, i dalje mirno sjedio, kao da se ništa nije desilo. Nisu se uočavali strah niti uznemirenost na njegovom licu. Pitao sam ga je li moguće da se nije uplašio, a on mi je odgovorio: “Ne postoji normalan čovjek koji se u ovakvim slučajevima ne bi uplašio, ali se to različito manifestuje kod ljudi”.
Dok su moje kolege čistile Centar i oslobađali prolaz, Predsjednik je telefonom zvao svoj stan i raspitivao se za unuke. Interesirali su ga podaci o nastradalim i štetama od granatiranja. Osjećala se njegova briga za građane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Neno nam je napravio čaj, a iza ponoći se i granatiranje utišalo. Niko nije ni pomišljao da spava. Negdje pred zoru Predsjednika i njegovu pratnju smo ispratili do izlaznih vrata Gradske skupštine. Kroz otvor na kojem su nekada bila vrata zavirio sam u drugu prostoriju potpuno razrušenu. Preda mnom se u zidu ukazala ogromna rupa, koja je “gledala” pravo na brda iznad Skenderije, svuda okolo su se vidjele pokidane žice, a semafor na raskrsnici kod Skenderiji je i dalje radio.  Pomislio sam – dobro smo prošli.
Kasnije će se pokazati da je ulaz u Centar pogodila navođena protuoklopna raketa “Maljutka”, što je potvrdilo sumnje da je Nenad Š. dojavio lokaciju predsjednika Izetbegovića i da je u pitanju bio pokušaj atentata.

Izvor: Izdvojeno.ba / Piše: Nihad Halilbegović