Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
U svojoj knjizi ”Modernost i holokaust” (TIMpress, Zagreb, 2017) jedan od najznačajnijih suvremenih sociologa 
Zygmunt Bauman (1925-2017) napisat će: ”Holokaust se ne može promatrati kao iracionalan izljev ostataka predmodernoga barbarstva – on je bio legitiman stanar u kući modernosti, koja ga je kreirala.” Tu Baumanovu rečenicu možemo u cijelosti primijeniti na zla događanja tijekom trajanja posljednjega rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini (1991-1995), a posebno na zla događanja u Potočarima kraj Srebrenice prije 25 godina, na izvršeni zločin genocida na Bošnjacima, na 8.372 ubijene osobe, 11. srpnja 1995. godine, i reći: zločin genocida u Srebrenici nije bio nikakav iracionalni izljev srpskoga predmodernog balkanskog barbarstva, nego je bio legitimni stanar u kući modernosti, u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu koja ga je kreirala, kao i ostale pogrome u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu.
 
Bio je to epilog riječi bivšega predsjednika Republike Srpske i osuđenoga ratnog zločinca Radovana Karadžića izrečenih u Skupštini Bosne i Hercegovini u listopadu 1991. godine: ”Nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski se narod ne može obraniti ako bude rat ovdje!” Stoga i ovdje, kao u svima kasnijim događanjima, u cijelosti se možemo primijeniti Baumanovo viđenje holokausta: ”Niti u jednoj točki svojega mučnoga i dugotrajnoga procesa holokaust nije došao u sukob s načelima racionalnosti – konačno rješenje nastalo je iz istinski racionalne brige za čišćenjem, a stvorila ga je birokracija, vjerna svojoj formi i svrsi.” Ima li prikladnije usporedbe za etničko čišćenje prostora koja su po instrukcijama ”birokrata” SANU osvajale i ”u cilju nacionalne i socijalne higijene” precizno i savjesno od Bošnjaka i Hrvata čistile postrojbe bosanskih i srbijanskih Srba predvođeni Karadžićem i Mladićem? Kada si danas postavljamo pitanje kako se mogla ”dogoditi Srebrenica” na kraju 20. stoljeća i to u Europi, u civiliziranome svijetu, u svijetu koji je u svome tehnološkome razvoju dosegnuo vrhunac, u svijetu u kojemu u posljednjih 50 godina nije bilo rata i u kojemu su za mnoge ratovi stvar nerazvijenih plemena i naroda, mnogi od nas i dalje ostajemo bez odgovora.
 
Međutim, krajem devedesetih godina 20. stoljeća mojoj generaciji dogodio se rat, agresija, logori, mučenja, ubijanja, silovanja, progoni civilnog stanovništva, uništavanje imovine. Na svim našim nacionalno-religijskim stranama: bošnjačko-islamskoj, hrvatsko-katoličkoj i srpsko-pravoslavnoj. Dogodilo se sve ono i, čini mi se, još gore i bezobzirnije nego što se, prema povijesnim vrelima, događalo u Drugome svjetskom ratu. Ali, sve to što se dogodilo u ovome ratu 1991-1995., kao i u onome 1941-1945., nije bilo nikakva slučajnost ili pogreška sustava, nego se gotovo sve dogodilo potpuno racionalno i planski. U tome smislu mogli bismo reći da je srebrenički genocid paradigma neprekinutih ratnih stradavanja na Balkanu i da je on kao i nekoć židovski holokaust ”rođen i proveden u našem modernom racionalnom društvu, na visokom stadiju naše civilizacije i na vrhu ljudskog kulturnog dostignuća.”
 
Pa, kao što, po Baumanovim riječima, holokaust ne treba gledati kao uramljenu sliku obješenu o zidu na kojemu okvir razdvaja sliku od zidnih tapeta ističući time ”koliko se slika razlikuje od ostalog pokućstva” (str. 7.), tako ni ratna zbivanja u Srebrenici početkom mjeseca srpnja 1995. ne bi trebalo gledati i razumijevati kao davni, prije četvrt stoljeća uramljeni događaj kojeg se sjećamo svake godine o 11. srpnja, nego bi on nama i našim generacijama trebao – kao i holokaust Baumanu – poslužiti kao prozor, makar i kao mali sićušni bosanski pendžer, kroz koji će biti moguće vidjeti ne samo izvršeni zločin nego i još mnoge druge inače nevidljive stvari koje su u bitnome doprinijele svemu onome što se dogodilo u Srebrenici tih srpanjskih dana, a koje se inače ne bi moglo vidjeti ako bi ga se promatralo samo kao obješenu sliku o zidu. A stvari koje se može vidjeti kroz taj bosanski pendžer ”od najveće su važnosti, ne samo za počinitelje, žrtve i svjedoke zločina, nego i za sve one koji su danas živi i nadaju se da će biti živi i sutra”. (str. 8.) Stoga ih je potrebno ponovno gledati, iako nam se, gledajući ih, diže želudac. Jer, ako to ne bismo (u)činili, bilo bi na našu ”vlastitu štetu”.
 
S druge strane, sama činjenica da se masovno ubijanje u Srebrenici dogodilo pred očima ne samo europskih i svjetskih političara, vojnih stručnjaka, mirovnih promotora, kulturnih radnika, znanstvenika ”svih boja i dezena” nego i pred očima predstavnika najvećih religijskih zajednica – Katoličke crkve, protestantskih i pravoslavnih crkava te židovskih zajednica – dodatno traži odgovor na pitanje kako se to dogodilo, zapravo kako se to uopće moglo dogoditi, kako je bilo moguće da dođe, kako Bauman kaže, do ”moralne indiferentnosti” i ”moralne sljepoće”, do socijalnog potiskivanja ”moralne odgovornosti”, do proizvodnje toliko snažne ”socijalne distance”? Jesu li religijske zajednice svojim teološkim tumačenjem pete Božje zapovijedi ”Ne ubij!” mogle spriječiti toliku količinu zla ili su i one svojim (ne)činjenjem bile duboko involvirane u sva zla zbivanja i time dodatno legitimirale njihova izvršenja? Čitali smo nedavno i na stranicama ovoga portala da su biskupi Njemačke biskupske konferencije javno priznali sukrivnju svojih predšasnika za mnoga stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata.
 
Bi li i u ovome slučaju, u slučaju srpanjskih događaja 1995. u Srebrenici, bilo sasvim opravdano pitati, u kojoj mjeri su religijske zajednice, posebno Srpska pravoslavna crkva, bile dio nedavnoga ratnog društva i koliko svojim (ne)činjenjem doprinijele stradanjima na području bivše Jugoslavije, a posebno na području Bosne i Hercegovine. Nisam još uvijek uspio naći ni jedan zapis iz kojeg bi bilo vidljivo da su se predstavnici Srpske pravoslavne crkve suprotstavili Miloševićevom, a kamoli Karadžićevom i Mladićevom naumu oko rješavanja ”nagomilanih nacionalnih pitanja”. Još uvijek nemamo od strane Srpske pravoslavne crkve osudu nemilih događaja u Srebrenici, dok se, što je posljedično samo po sebi razumljivo, u srbijanskome političkom životu ustrajava na negaciji genocida. U povodu obilježavanja 25. obljetnice stradanja Bošnjaka u Srebrenici, moramo si također postaviti pitanje: je li samo jednim komemorativnim godišnjim sjećanjem na ovaj zločin moguće prepoznati sve nakazne i uznemirujuće aspekte ovoga događaja ili je potrebno izvršiti dubinsku analizu iskustava stradanja u Srebrenici s ciljem da ta iskustva kao i ona holokausta budu budu dostupna javnosti kako bi ih ona, smatra Bauman, prepoznala kao bitnu informaciju o društvu u kojemu živimo. A to znači da shvatimo da je zločin genocida u Srebrenici bio mogućnost koja još uvijek nije prestala postojati.
 
A kako temeljem gore navedenih zbivanja u Srebrenici nisu bila nikakva slučajna nesreća koja je zahvatila Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod kao zasebnu narodnosnu skupinu na njegovom putu nacionalne izgradnje, nego su, kao i holokaust u onome vremenu, bila i jedna od mogućnosti u strukturama moderne i modernosti, onda to sasvim jasno upozorava nas i ovu tek rođenu generaciju da su takvi zločini ponovljivi, a to znači da i dalje ostaju kao mogućnost koja se može ponoviti, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje u svijetu, pa time i u Hrvatskoj.
Naime, zločin genocida može se ponoviti svugdje u našemu svijetu i to, kako navodi Bauman, zahvaljujući upravo modernosti, modernom digitaliziranom i birokratiziranom društvu u kojemu visoka razina birokratizacije i tehnološko-znanstvenog razvoja zajedno sa sve snažnijim procesima distanciranja od moralne odgovornosti, od borbe protiv ratnih zločina i kažnjavanja njihovih počinitelja stvaraju jezgru potencijalnog društvenog konflikta širokih razmjera. Zbivanja u i oko Srebrenice ovih dana ne nude nadu da do tih konflikata neće opet doći. Posebno stoga što ni na jednoj razini društvenoga življenja, a posebno ne na onoj religijskoj, nemamo pomaka u smjeru traženja i davanja oprosta.
 
I na kraju potrebno je, oslanjajući se na Baumanovo poimanje holokausta kao na isključivo čin židovske tragedije, postaviti još jedno pitanje: treba li ljudska stradanja promatrati samo i isključivo kao ”bošnjačku stvar”, samo kao ”bošnjački problem” koji nema nikakvog posebnog značenja i za druge narode na ovim prostorima i treba li srebrenički genocid, unatoč izbjegavanju da to priznamo, uzeti onako usputno kao neki izdvojeni događaj u bošnjačkoj povijesti, kao događaj koji se nas ne tiče? Ili bismo ga slijedom već gore spomenute činjenice da je srebrenički neljudski ”čin” ”rođen i proveden u našemu modernom racionalnom društvu, na visokom stadiju naše civilizacije i na vrhu ljudskog kulturnog dostignuća” trebali promatrati i kao problem našega hrvatskog društva, naše hrvatske povijesti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zapravo kao problem cijele naše na kršćanskim zasadama izgrađene civilizacije i kulture?     (Prenosimo s portala Autograf)   slobodna-bosna.ba