Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
Emir je imao sretno djetinjstvo, sretnu porodicu. Živio je sa majkom, ocem i sestrom u školskom stanu. 
Otac mu je bio prosvjetni radnik. Imao je sve što jedno dijete može poželjeti. Imao je svu pažnju, svu ljubav. Išao je u školu. Bio je šesti razred. Bilo mu je veoma teško prihvatiti činjenicu da samim početkom rata neće moći nastaviti dalje školovanje. Na početku rata imao je 13 godina i bilo mu je teško razumjeti šta je rat. Kad je počelo granatiranje, sklanjali su se u jedan podrum, u kući njegova amidže. Ubrzo su zalihe hrane postale nedovoljne. Nastupio je period gladi kada se nije ni znalo da li će se jesti jednom u toku dana i da li će biti hrane za sutra i prekosutra. Proglašenjem Srebrenice zaštićenom zonom UN-a, Emir je vidio neki spas, zaštitu. Međutim, ispostavilo se na kraju da su svi bili prevareni. Došao je juli i krenuli su žestoki napadi uprkos činjenici da je Srebrenica bila zaštićena zona. Na dan 11. jula, u popodnevnim satima, Emirov otac došao je kući sav krvav i rekao da je od granatiranja jedno dijete umrlo na njegovom krilu i da je Srebrenica pala, te da moraju krenuti odmah od kuće i ostaviti sve.
 
Za Emira je to bio veliki šok. Sa ocem je krenuo preko šume ka Tuzli, a majka i sestra ka bazi Holandskog bataljona UN-a. Teško su se rastali. Kad je kolona krenula, vidio je ubijene ljude koji su nepomično ležali, pored trase puta kojom su prolazili. Nisu imali dovoljno hrane, ni vode. Ubrzo biva zarobljen sa ocem i cijelom grupom muškaraca iz Srebrenice. Vojnici VRS prijete da će ih ubiti i klati. Bili su to zadnji momenti provedeni sa ocem. Emir je, zbog velike gladi i umora, zaspao u očevom krilu koji ga nije prestajao grliti. Probudio se u popodnevnim satima, bio je naslonjen na jedno bukovo stablo. Probudio se i osvanuo sam. Emirov otac je iskoristio nepažnju vojnika VRS i Emira premjestio i ostavio naslonjenog pored jednog drveta. Znao je da on ide u smrt, a želio je da Emiru produži jedan minut, jedan sat, možda jedan dan u nadi da će ga neko pronaći i spasiti. Lutao je šumom, pet do šest sati. Lutajući šumom u jednom trenutku je došao vojni pas do njega, na neku udaljenost od dva, tri metra i stao je. Emir je se skamenio od straha. Gledali su se, oči u oči, očekivao je reakciju tog pasa, međutim, pas nije lajao, nije režao i on se, samo u jednom trenutku okrenuo i otišao unazad. Gledajući za tim psom, Emir je vidio na desetine ubijenih ljudi i vidio je, na nekoj udaljenosti od petnaestak do dvadeset metara, vojnike VRS koji su sjedili, odmarali; jedni su stajali, pušili, a drugi su sa vojnim psima čistiti taj teren.
 
Neprijatan miris pobijenih ljudskih tijela širio se posvuda. Ubrzo je našao svog amidžu koji je krenuo nasuti vode u tom potoku. Vojnici VRS bili su veoma blizu, a u jednom trenutku došao je i poziv za predaju. Sišli su u mjesto Sandiće gdje su ih zarobili. Prešli su preko jednog manjeg mosta, a vojnici su im naredili da odlože ruksake. Uzimali su nakit i novac. Naredili su im da se kreću sa desne strane asvalta sa rukama podignutim iza potiljka. Čuo je pucnje i vidio kako su ubili desetak ljudi na samom početku kolone. Zatim su ih uzimali za ruke i za noge, po dvojica, i bacali preko jedne bankine u žbunje, u šumu. Rekli su im da sjedu na jednu livadu u redovima sa koljenima savijenim tako da bi, kada se formira drugi i treći red, mogli biti naslonjeni leđima na koljena. U jednom trenutku jedan od njihovih zapovjednika se obratio:“Primjetio sam da ovdje ima i dječaka. Ja ću pustiti par njih.“ Emirov amidža je uporno govorio Emiru:“Idi!“ On je, najednom, ustao, a taj njihov zapovjednik ga je pogledao i rekao da može ići. Ustalo je par dječaka. Vidio je da je još par njih ustalo, ali im je rečeno da sjednu. Tada je tek vidio autobuse izbjeglica iz Potočara, koji su bili zaustavljeni. Potrčao je ka njima, ali ti autobusi su već bili krenuli. Stigao je drugi autobus na čija je vrata Emir zalupao. Vrata su se najednom otvorila. Ušao je u autobus i vidio da se radi o ženama i djeci. Odmah je sjeo na zadnja sjedišta i pitao žene šta se dešava u Potočarima. Rekli su mu da ništa ne pita i da šuti, da srpski vojnici stalno ulaze i opet kontrolišu, provjeravaju autobuse, izvode muške i da pljačkaju. Žene su ga na tom zadnjem sjedištu sakrile, stavile su ruksake na njega. Jedna ga je žena prekrila dekom. Sjeća se zaustavljanja tog autobusa i ulaska vojnika VRS, koji su ponovo kontrolisali, izvodili, i koji su tražili novac. Došao je u Tišču, na slobodnu teritoriju, i nastavio put prema Kladnju. Došao je na Dubrave. Naredni dan našao je majku i sestru. Četiri godine kasnije, majka mu je umrla u 41. godini života. Ostao je sa sestrom da živi bez oba roditelja. Emir i njegova sestra su završili fakultete, a Emir je napiso i svoju knjigu o preživljenom genocidu, koju je posvetio roditeljima, koji bi danas bili ponosni na njega.   saff.ba