Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Vjerska naziranja nisu smatrala, i još danas ne smatraju, da je nelijepo, nečasno,
prisvojiti bogomolju druge vjere i pretvoriti je u svoju bogomolju. Naprotiv takav se čin smatrao i smatra Bogu ugodnim djelom! Pripadnici one vjere, kojoj je oteta bogomolja, to ne zaboravljaju, nego prenose s koljena na koljeno tu nepravdu i ostavljaju potomcima u amanet težnju, da oteto vrate. Po Lici, Primorju, Dalmaciji, HercegBosni, a naročito na našem jugu ima vazdan tih slučajeva. U predajama o otimačinama ima i takvih pričanja, koja nemaju oslonca u povijesti, jer su izmišljena. Razni su povodi i razlozi takim prepričavanjima. Među take spada i priča o Jeni džamiji, da je to nekad bila crkva sv. Katarine. Ovdje ću iznijeti podatke, da se raspline ta priča. Priča nije od juče; ona je stara. Godine 1857 dolazio je u Travnik Ivan Kukuljević Sakcinski. U Travniku se — kako on piše — sastao s nekom bakom. Baka mu je rekla za Jeni džamiju, da je nekad bila crkva i da unutra, u zemlji, i sad ima utonula sakrislija. On je to zabilježio ne tražeći koliko ima u tom povijesne istine. To je bilo prije više od osamdeset godina. Ali i danas ima ljudi od pera, koji iznesu to pričanje i tu se zaustave.
 
Jeni džamija je monumentalna gradevina. Sada je nešto ohrdana, a kriv je tome prošli svjetski rat, kada tadanje vlasti skinuše olovni pokrov sa kubeta i dadoše neku ljepenku. Džamija je sagradena u početku šesnaestog stoljeća. Dokazujući izmišljenost priče, da je nekad bila crkva, vratiću se postanku Travnika.  Grad Travnik (u gradskim zidinama) postojao je porano u srednjem vijeku. Nazivamo ga „Tvrtkov grad”, jer se prvi put spominje 1423. godine u jednom ugovoru Kralja Tvrtka II. sa mletačkim duždom Moceningom. Nemamo dokaza da ga je zidao kralj Tvrtko II, ali ako nije, onda ga je vjerovatno dograđivao ili obnovio, jer se priča, da je nad ulazom bila uzidana ploča, koja je to svjedočila, a ta ploča, s istruganim slovima, nalazi se u lapidariju Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Travniku. Izvan zidina nema podataka da bi današnje tlo travničko bilo u srednjem vijeku naseljeno. Turci nisu našli nikakva naselja na mjestu današnje varoši. Istom kada dođoše Turci. jer ubrzo grad u zidinama posta tijesan, poče se izgradivati varoš, podgrađe (mahale), po svoj prilici iz strategijskih razloga, najprije Varoš ulica, odmah preko gradskog mosta, da je što bliže gradu. Od nje se poćeo granati varoš podnožjem Vlašića, najprije prisojnom stranom, i nastadoše mahale Zulić pa Tabić na prostoru zvanom Vrtla.
 
Za to, dok je Varoš ulici i stanovnicima u gradu bila dovoljna džamija, koju Turci s lijeva od ulaza u kapiju podigoše u gradu, nastankom Zulić i Tabić mahala osjeti se potreba još koje džamijde i bi sagrađena na raskršću ovih mahala džamija „Na kahvici”. Ovo ime dobi džamija kasnije po malo; mahalskoj kavani, koja je dugo godina, donedavno, postojala odmah uz ovu džamiju. Varoš se i dalje razvijala i trebaše još džamija. Ona u gradu i ona „Na kahvici” postaše „stare”, kada se podignu nova i ovu baš prozvaše „Nova“ u turskom jeziku, „yeni“ džamija. Ona je građena u prvoj polovici šesnaestog vijeka i sagrađena je nedaleko džamije „Na kahvici”. Dvjesta godina nakon što je sagradena Jeni džamija proputovao je Bosnom, pa i kroz Travnik, biskup fra Mato Delivić i on, u svom izvještaju, veli, da je u Travniku našao dvije stotine „turskih” domova, a samo dvije slabe katoličke kuće. On je bezuvjetno o katoličkom življu u gradu Travniku tražio što točnije podatke. Mogao ih je lako i dobiti, jer je tada, s onu stranu ilovačkog srta već postojala katolička župa u Docu, dakle u nedalekom susjedstvu. Pogriješio je u broju islamskih domova, jer misionar Grgićević Georgijević 1624 godine, dakle gotovo sto godina prije njega, kroz Travnik prolazi i nalazi šest stotina tih kuća (a u samom gradu pedeset). On ne spominje ni jedne katoličke.
 
Evlija Čelebija, po svoj prilici, nije provjerio, kad u Sejahatnami u to doba tvrdi, da je našao u varoši i gradu Travniku 12.000 tvrdih kuća (u jedanaest mahala sa sedamnaest džamija). Dakle povijesne su istine: 1) da se istom po dolasku Turaka počeo graditi varoš Travnik; 2) da se gradio na nenaseljenom prostoru; 3) da je nekolika decenija za tim sagradena Jeni džamija; 4) da su dvjesta godina poslije njezine gradnje u Travniku bile samo dviie katoličke kuće. Pa kad je tako kada, zašto i za koga bi prije šesnaestog vijeka prije Jeni džamije, na tom mjestu, mogla biti gradena crkva? Onda još nešto: 5) od temelja rotundni oblik džamije sa šet dolafa i svaki napose dio ove građevine nema ništa što bi potsjećalo na crkvenu gradevinu, pa to sve obara i pomisao, da se iz građevine crkvenog oblika mogao pregraditi i izraditi današnji oblik Jeni džamije.  Dr. Jozo Petrović, koji nastoji biti zaista objektivan (čuo je pa) veli, da se u pločniku džamije nalazi ploča, koje imadu na sebi uklesane neke latinske riječi. 
 
Ja sam obišao i svom pomnjom pregledao svaku ploču i pločicu i nisam našao ni traga. Dr. Mihovil Mandić, također objektivan, veli, da je čuo, da se nalazilo slova, ali vrijeme da ih je izbrisalo. On ne vjeruje, da je Jeni džamija mogla kada biti crkva, ali dopušta mogućnost, da je pri gradnji upotrebljeno nešto od tadanjih ruševina samostana ili crkve (koja je možda bila posvećena baš sv. Katarini) bivšeg naselja Lašva, (koje se po svoj prilici prostiralo na prostoru sadanje dolačke stanice pa preko rijeke Lašve u pravcu sela Slimena, dakle tri kilometra niže Travnika).
Srednjevjekovno naselje Lašva (Lasfa, Leusaba) za koje historičar Klaić vjeruje da se nalazilo negdje oko Podrašnice u mrkonjičkom ili ključkom kotaru, biće, da se nalazilo baš kod Travnika. To svjedoče sačuvani ostaci knjiga matice krštenih lašvanske župe (čuvani u fojničkom samostanu), onda župni muhur koji je donedavno ćuvao župni ured u Docu (a za nestanak krive gučogorski samostan) i onda nalazi kućnih temelja u sadanjim oranicama onog polja te na njemu mjesto zvano Crkvina.Ovo je naselje srednjevjekovnim ratovima uništeno i stanovnici se raselili, po svoj prilici, u današnju mahalu i župu Dolac i okolna sela. Ruševine su kasnije raznesene, kako je komu trebalo, dok nije ostala čistina — današnje oranice i livade.    PIŠE: Sulejman Alečković (Narodna uzdanica, 1941.)  stav.ba