Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Između 1837. i 1858. godine hadž je otkazan, pretpostavlja se, tri puta, te je potom sasvim obustavljen na sedam godina. 
Godine 1837. izbila je epidemija kolere i hadž je otkazan do 1840, da bi se pandemija opet vratila 1846. i 1858. godine. Pandemija je 1846. godine ubila približno 15.000 muslimana i trajala je sve do 1850. godine. Hadž je morao biti obustavljen kako bi se spriječilo širenje bolesti, a i da bi se ukopali mrtvi čiji se broj svakodnevno povećavao,  Vrijeme je hadža, petog stuba islama. “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.” (Kur’an, 3:97)
 
Svake godine između dva i tri miliona muslimana posjeti svete gradove Meku i Medinu, ne bi li se umilili Gospodaru i kako bi zatražili oprost i svaki hajr i onog i ovog svijeta. Međutim, ove godine, zbog globalne pandemije, hadž će obaviti samo hiljadu muslimanskih hodočasnika, te su obredi hadža započeti 28. jula. Dužnosnici za hadž rekli su da su 70 posto hodočasnika koji bi ove godine trebali obaviti hadž stranci, a da su ostali državljani Saudijske Arabije. Međutim, neki izvještaji za štampu tvrde kako bi ove godine i do 10 hiljada ljudi moglo obaviti hadž. Bilo kako bilo, hadž će ove godine s većim ili manjim brojem hodočasnika biti obavljen i neće se otkazati kao što se to u historiji, od prvog obavljenog hadža do današnjih dana, desilo skoro pa četrdeset puta.
 
Kuga, kolera, politika, oružani sukobi, borbe i ratovi, sve su to razlozi zbog kojih se tokom minulih stoljeća hadž otkazivao. Prvi dramatični događaj desio se 629. godine, kada je zbog masakra na Arefatu hadž otkazan. Godine 865. Ismail bin Jusuf, poznat i kao Al-Safak, u to vrijeme bio je u sukobu s abasidskim vladarima te je sa svojim pristalicama tokom hadža napao planinu Arefat ubivši na hiljade hodočasnika koji su se tu zatekli, pa je hadž zbog ovog stravičnog događaja otkazan.
 
Ebu Tahir El-Dženabi, vođa sekte Karamita iz Bahreina, napao je 930. godine na 7. dan zulhidžeta s oko 700 konjanika Meku, ubivši više od 30.000 hodočasnika. Nakon masovnih ubistava, Ebu Tahir popeo se na vrata Kabe i uzviknuo: “Allaha mi, ja stvaram i uništavam ljude!” Navodi se i to da je Ebu Tahir u harem Kabe ušao pijan jašući konja. U ovom neviđenom i divljačkom napadu stradala je cijela Meka. Likvidirao je Ibn Muhariba, vladara Meke, ljude je ubijao po ulicama, a žene i djecu odvodio u roblje. Tijela ubijenih hodočasnika bačena su u Zemzem izvor, nakon čega je Ebu Tahir skinuo vrata i ogrtač s Kabe, topuzom razbio Hadžerul-esved (crni kamen), izvadio ga iz zidova Kabe i sve skupa odnio u Bahrein. Crni kamen ugradio je u svoju džamiju Mesdžidul-Dirar, želeći odvratiti ljude od hadža.
 
Perzijski historičar el-Džuvejni, koji je živio u 11. stoljeću, u svojim je hronikama zabilježio da je Hadžerul-esved vraćen 952. godine. Karamati su ga vratili tek nakon što im je plaćena ogromna otkupnina. Zamotali su ga u vreću i bacili u jednu od kufskih džamija. Hadžerul‑esved bio je razlomljen na sedam dijelova. Kako bi zaštitili kamen od daljeg osipanja, staratelji Kabe unajmili su najbolje zlatare iz Meke koji su napravili srebreni okvir oko kamena, te je od tog vremena pa sve do današnjih dana Hadžerul-esved ograđen srebrenim okvirom. U historijskim izvorima navodi se i to da je većinu ovih godina, dok je Hadžerul-esved bio van zidova Kabe, hadž bio otkazan. Osmanlijski historičar Kutbu-Din, koji je živio u 19. stoljeću, zapisao je da je Ebu Tahira zadesila stravična sudbina, da je obolio od žestoke gangrene, da su mu meso izjeli crvi, te da je umro užasnom smrću.
 
Hadž je 967. godine otkazan zbog kuge. Zabilježeno je da je ove godine od kuge umrlo nekoliko hiljada ljudi. Šesnaest godina poslije, 983. godine, hadž je otkazan na osam godina zbog rata između Abasida i Fatimida. Duboko ukorijenjene političke nesuglasice između dvije vladajuće struje Abasidskog halifata u Iraku i Siriji i Fatimidskog halifata u Egiptu prouzrokovale su žestoke borbe. Tek su 991. godine hadžije iz cijelog muslimanskog svijeta opet počele dolaziti na hadž. Devet godina nakon toga, hodočašće je otkazano zbog visokih troškova putovanja, a hadž je obavilo samo lokalno stanovništvo.
 
Od 1256. do 1260. godine hadž je otkazan zbog političkih nesuglasja, te je i ovih godina hadž obavljalo samo lokalno stanovništvo nastanjeno u saudijskoj pokrajini Hidžaz. U toku idućih šest stoljeća nismo pronašli podatke da li je i koliko je puta hadž otkazan u potpunosti ili za hodočasnike koji dolaze van Arabijskog poluotoka, međutim, sasvim je sigurno da je 1831. godine hodočašće sasvim obustavljeno zbog stravične kuge koja je doslovce pomela Mekkelije. U historijskim izvorima navodi se da je kuga došla s indijskim hodočasnicima. Izvještaji iz tog vremena kažu da je te godine opaka kuga usmrtila više od 75 posto hodočasnika, te su vlasti bile primorane obustaviti cijelo hodočašće kako bi se situacija stabilizirala i zaustavilo širenje bolesti.
 
Između 1837. i 1858. godine hadž je otkazan, pretpostavlja se, tri puta, te je potom sasvim obustavljen na sedam godina. Godine 1837. izbila je epidemija kolere i hadž je otkazan do 1840, da bi se pandemija opet vratila 1846. i 1858. godine. Pandemija je 1846. godine ubila približno 15.000 muslimana i trajala je sve do 1850. godine. Hadž je morao biti obustavljen kako bi se spriječilo širenje bolesti, a i da bi se ukopali mrtvi čiji se broj svakodnevno povećavao. Drugi val pandemije kolere pojavio se 1858. godine u vrlo sličnom scenariju, s tim što su ove godine organizirani karantin-kampovi na Crvenom moru u kojem su boravili brojni hodočasnici. Izbijanje epidemije dogodilo se također i 1865. i 1883. godine. Nakon ovoga, više nisu zabilježeni slučajevi otkazivanja hadža, čak ni u periodu između 1918. i 1920. godine, u kojima je španska groznica širom svijeta usmrtila između 50 i 100 miliona ljudi.
 
Početkom 20. stoljeća zabilježen je veoma zanimljiv slučaj, kada je za vrijeme tavafa počeo padati do tada neviđeni grad veličine teniskih loptica. Svi hodočasnici su se jedni za drugima razbježali tražeći glavi selameta, a samo je jedan Indijac, najustrajniji od svih, ostao u tavafu ne obraćajući pažnju na žestoku tuču. Nakon što se nevrijeme stišalo, prišle su mu ostale hadžije kako bi mu pomogli da završi tavaf, jer je ovaj nepokolebljivi hadžija bio vidno izubijan i u lošem stanju. Nakon završenog tavafa, posjetili su ga staratelji Kabe, zahvalivši mu se što se upravo njegovim sebebom tavaf nije zaustavio niti jednog momenta tokom hodočašća i pitavši ga da li mogu nešto za njega učiniti. Sve što je ovaj skromni Indijac tražio od njih jeste komad kisve, Kabinog crnog ogrtača kako bi ga, nakon što preseli na Ahiret, u njega zamotali umjesto u bijele ćefine. Želja mu je bespogovorno ispunjena.
 
Zanimljivo je da je poslije više od jednog milenija nakon što je Ebu Tahir iz Bahreina poharao Meku i bio razlogom da se idućih godina nikako ne obavlja hadž još jedan Bahreinac odigrao veoma važnu, odlučujuću ulogu, ovaj put da se obred tavafa obavi kada ga niko drugi obaviti nije mogao. Godine 1941, dok je Bahreinac Al-Awadi kao dvanaestogodišnji učenik boravio u Meki, cijelu sedmicu u njoj je neprestano padala kiša. Al-Awadi je 2013. godine u intervjuu za kuvajtsku Al-Rai televiziju kazao: “Danonoćna kiša poplavila je sve dijelove Meke. Gledao sam svojim očima kako voda odnosi ljude, vozila i životinje, a brojne kuće i prodavnice bile su sasvim potopljene. Posljednji dan kiše zajedno s bratom Hanifom i još dvojicom prijatelja odlučili smo provjeriti stanje u Haremu, a u ovom podvigu podržao nas je i naš profesor Abdul-Reuf, koji je krenuo s nama. Bili smo oduševljeni kada smo ugledali sasvim potopljen mataf (prostor gdje se obavlja tavaf oko Kabe). Pošto sam bio izvrstan plivač, odlučio sam tavaf obaviti plivajući pa su mi se pridružili brat i prijatelji.”
 
Policajac koji je čuvao harem bio je zaprepašten ovim prizorom. Naravno da nije znao da je al-Awadi porijeklom iz Bahreina, ali ga je svim silama pokušavao zaustaviti da ne pliva prema Kabi. Da li je riječ o milenijski dugom strahu da opet jedan Bahreinac ne ukrade Hadžerul-esved, ili je jednostavno bio zabrinut da se dječaci ne utope u haremu, al-Awadi nikada nije saznao, ali uprkos prijetnjama policajca, nije posustao u svom naumu. “Pokušavao sam uvjeriti policajca da mi dopusti da završim tavaf, dok su moji prijatelji Muhammed al‑Tajib i Ali Thabit našli utočište popevši se na vrata Kabe, jer nisu mogli nastaviti. Ondje su čekali da ih neko spasi. A moja osjećanja su bila pomiješana dok sam plivao oko Kabe. U jednu ruku bio sam uzbuđen i izuzetno zadovoljan što imam priliku koja se pruža jednom u nekoliko generacija da na ovaj unikatan način obavim tavaf, a istovremeno sam bio prestravljen jer me u svakom času policajac koji je imao pušku u ruci mogao ustrijeliti što ga nisam htio poslušati. Tek kasnije sam saznao da u pušci nije bilo metaka”, pojasnio je Awadi, koji je ponosno završio svoju priču kazavši da su pedeset godina nakon ovog incidenta njegov sin i snaha otišli u Meku obaviti hadž. Kada su se vratili s hodočašća, donijeli su ocu suvenir – sliku na kojoj njihov otac, ponosni Bahreinac, tog kišnog dana u haremu Kabe sam plivajući obavlja tavaf.   stav.ba