Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
Dvije katastrofe, kako ih naziva Ansary, značajno su utjecale na civilizacijski progres islamskog društva. Mala katastrofa bili su 
križarski pohodi, a velika mongolska pustošenja. Mongolska najezda nije bila slična mračnom dobu Evrope. Nije nastupila polahko niti se završila postepeno. To je bila strašna, ali kratka eksplozija, kao kuga – “crna smrt” – kada je poharala Evropu u 14. stoljeću ili kao Prvi i Drugi svjetski rat, koji su razorili svijet u 20. stoljeću.
 
POHODI DŽINGIS-KANA I TIMURA LENKA:  “Historičar s Princetona Bernard Lewis, između ostalih, zbog ovoga smatra da Mongoli i nisu zaista bili tako strašni. Da, oni jesu razorili cijele gradove, ali gledajte to s vedrije strane: neke su ostavili potpuno netaknutima. Lewis čak kaže i da je, ‘po modernim standardima’, uništenje koje su izazvali Mongoli bilo ‘trivijalno’. Njegovi argumenti djelimično se zasnivaju na činjenici da je unutar muslimanskog svijeta islamska civilizacija brzo apsorbirala Mongole. Oni koji su ostali na vlasti u Perziji ubrzo su se razvili u dobroćudnu dinastiju Ilhanija. Prihvativši religiju svojih podanika, Mongoli su čak donijeli dašak svježine, novi duh, gomilu novih ideja u islamski svijet. Sve to sasvim je tačno, ali reći to – isto je kao reći da su svjetski ratovi u 20. stoljeću, u konačnoj analizi, bili ‘trivijalni’ zato što, iako su milioni ubijeni, milioni nisu, te da su se zemlje kao što su Rusija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija, iako su bile opustošene, brzo obnovile i – gledajte ih sad! Džingis-kanu i njegovim neposrednim nasljednicima čak se i dive zbog činjenice da su masovna ubistva počinili kao lukavu borbenu strategiju, a ne iz puke okrutnosti, da su neke gradove potpuno uništili kako bi im se drugi gradovi predali bez borbe. Kada čitate takve analize, skoro da biste mogli zaključiti da su Mongoli dali sve od sebe da izbjegnu nepotrebno krvoproliće”, piše Ansary.
 
Međutim, istina je da najpoznatiji mongolski osvajači, od Džingisa do Hulagua, izgledaju skoro pa dobro u poređenju s njihovim potomkom Timurom Lenkom, koji je došao iz Srednje Azije krajem 14. stoljeća i nastavio s krvavim divljanjem koje je odnijelo još neprebrojene živote. Timur je predstavljao posljednju eksploziju užasa, užasa koji je započeo s Džingiskanom, koji je, kako ga slikovito opisuje Ansary, nešto poput onih filmskih čudovišta koja trznu repom nakon što se misli da su mrtva i tim posljednjim trzajem naprave još strahota. Za Timura krvoproliće nije bilo samo vješta borbena strategija. Čini se da se on time naslađivao. “On je bio taj (a ne Džingis) koji je uživao u pravljenju piramida od odrubljenih glava pred kapijama gradova koje je poharao. On je bio, opet, i onaj koji je ubijao zarobljenike tako što ih je, još žive, bacao u visoke kule, bez prozora, sve dok te kule ne bi napunio do vrha. Timur je upao i napravio pokolj na putu u Malu Aziju, a onda je udario i napravio pokolj i na putu nazad, do Indije, ostavivši iza sebe bezbroj leševa koji su se raspadali po putevima ka Delhiju, da se u cijeloj toj regiji mjesecima nije moglo živjeti. Njegovo divljanje bilo je previše strašno da bi prošlo nezapaženo i da ga ne bi zabilježila bilo koja historija svijeta, međutim, ne zaslužuje da se dugo razmatra zato što je bilo, u suštini, besmisleno: došao je, vidio, pobio, a onda je umro i njegovo ogromno carstvo odjednom se raspalo i slabo se iko ičeg o njemu sjećao, osim da je bio strašan”, piše Ansary.
 
Dakle, kao utjelovljenje čistog divljaštva, Džingis-kan je izgledao dobro u poređenju sa svojim potomkom Timurom. Međutim, Džingis-kanova osvajanja imala su veći utjecaj na muslimansko društvo. “Ona su raspalila krizu muslimanske teologije, a neke reakcije na tu krizu imale su posljedice s kojima se i dan-danas nosimo. Korijen te krize jeste činjenica da su muslimanski teolozi i vjerski učenjaci, zapravo muslimani općenito, dugo smatrali da je vojni uspjeh islama dokazivao da je objava istinita. Pa, ako pobjeda znači da je objava istinita, šta onda znači poraz? Muslimani nikada prije nisu doživjeli tako teške poraze, nigdje u svijetu, nisu ih mogli zamisliti čak ni u svojim najgorim noćnim morama. Historičar Ibn el-Asir nazvao je mongolsku najezdu ‘strašnom nesrećom’, kakvu svijet možda više nikada neće doživjeti ‘od sada do svog kraja’. Još jedan muslimanski historičar spekulirao je da dolazak Mongola predskazuje smak svijeta. Prema trećem, opet, mongolske pobjede pokazale su da je Bog napustio muslimane. Križari su barem bili kršćani, ali Mongoli? Nisu bili čak ni ‘narod Knjige’. Njihove pobjede postavile su mučnu zagonetku pred teologe i stavile na probu vjeru masa, tako prodorno da su ih mnogi ljudi vjerovatno osjetili, ali nisu o tome razmišljali. Posebno je to slučaj u postkrižarskoj Mezopotamiji, nakon pustošenja Bagdada, gdje je muslimanska zajednica doživjela najgori nazadak: ondje se svaka razumna osoba, koja je prihvatala premisu da je univerzalizacija muslimanske zajednice svrha historije, morala dobro zapitati: ‘Gdje je pošlo po zlu?’ Najviše ih je pogodio odgovor koji je dao sirijski pravnik Ibn Tejmijja”, piše Ansary, baveći se u nastavku tad uspostavljenim načinom mišljenja i djelovanja – kao direktnom posljedicom mongolskih pustošenja – koji će svoje vrhunce doživjeti stoljećima kasnije.
 
IBN TEJMIJJA I NJEGOV DŽIHAD:  Postoji tendencija da veliki užasi podstiču ekstremne stavove, a Ibn Tejmijja je bio čovjek svog vremena. Bez sumnje, zbog tjeskobe iskorijenjene porodice, emocionalno se unosio u traženje smisla katastrofe koju su donijeli Mongoli, ili je, kako piše Ansary, njegova ličnost bila sklona stavovima koje je iznosio, bez obzira na to gdje je i kada rođen – ko to može reći? “Međutim, u Siriji, koju su nedavno pregazili Mongoli, u kojoj je još bilo tragova križara, Ibn Tejmijja je barem našao ljude spremne da saslušaju ono šta on misli. Sve da i nije bio on, slušatelji koji su prihvatili njega vjerovatno bi našli nekog drugog koji bi iskazivao iste ideje. Ibn Tejmijja zastupao je tri glavna stajališta. Prvo, rekao je da ništa nije pogrešno u islamu, ništa lažno u objavama i ništa krivo u tome da se na muslimanske pobjede gleda kao na dokaz objava. Problem, tvrdio je, leži u muslimanima: oni su prestali prakticirati ‘pravi’ islam i Bog ih je zato oslabio. Da bi se vratili putu pobjede, muslimani se moraju vratiti Knjizi i očistiti islam od svih novih ideja, tumačenja i novotarija: moraju se vratiti vjerskom putu Muhammeda i njegovih ashaba, vratiti se tim vrijednostima i idealima, vratiti se materijalnim činjenicama svakodnevnog života: najraniji propisi najbolji su propisi. To je bilo jezgro njegovog pravnog mišljenja. Drugo, Ibn Tejmijja tvrdio je da je džihad jedna od ključnih obaveza svakog muslimana, odmah uz namaz, post, odbacivanje obmane i druge prakse bogoštovlja; a kada Ibn Tejmijja kaže ‘džihad’, on misli ‘mač o pojas’. Ummet, govorio je, poseban je zato što su njegovi pripadnici ratnici. Nijedna prethodna objava od Boga nije naređivala svim ljudima da se pridruže u činjenju svega što je dobro i zabranjivala im sve što je zlo. Neki od njih nisu uopće ‘vodili oružane borbe’, dok su se drugi borili samo ‘da istjeraju neprijatelje sa svoje zemlje’ ili su se ‘potlačeni borili protiv svog tlačitelja’”, navodi Ansary. Za Ibn Tejmijju, ovakva ograničena odbrambena ideja džihada nije ispravna: džihad znači aktivnu borbu, borbu ne samo da se odbrani život, dom i imetak nego i da se proširi zajednica onih koji se pokoravaju Allahu.
 
Ibn Tejmijja je i sam išao u rat protiv nekih Mongola. Mongoli protiv kojih se borio prešli su u islam do ovog vremena, zbog čega se postavilo pitanje o muslimanima koji se bore protiv muslimana. “Međutim, borba protiv ovih muslimana bila je legitimni džihad, objasnio je Ibn Tejmijja, zato što oni nisu bili pravi muslimani. Suprotstavljao se kršćanima, Jevrejima, sufijama i muslimanima svih drugih sekti, osim njegove vlastite – uglavnom šiijskim. Navodno je Ibn Tejmijja napisao oko 4.000 pamfleta i 500 knjiga. Tako je posijao sjeme. Iz ovog sjemena tada nije niklo ništa, ali ono nije ni usahlo. Ležalo je ondje, ispod površine islamske kulture, spremno da proklija ako za to naiđu povoljne prilike. Nakon četiri i po stoljeća, prilike su bile povoljne”, piše Ansary.      Piše: Hamza RIDŽAL    stav.ba