Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
Podaci o tome koliko je Bošnjaka učestvovalo u bici kod Caporetta različiti su ovisno o izvorima. 
Neki tvrde da ih je bilo devet hiljada, drugi pak da je bilo čak 50 hiljada Bošnjaka, što je bio zajednički naziv za sve bosanskohercegovačke muškarce, današnje Bošnjake, Srbe i Hrvate. Bošnjaci su služili u četiri pješadijske regimente. Prva je okupljala one iz Sarajeva i okolice, Druga je bila banjalučka, Treća tuzlanska, a Četvrta mostarska. Kasnije će, tokom rata, biti osnovane još četiri regimente Kada je Italija 23. maja 1915. godine objavila rat Austro-Ugarskoj, nadala se zauzimanju teritorija na kojima se govori italijanskim jezikom, uglavnom oko Trsta na sjeveroistočnoj granici zemlje. Nacionalistička retorika podgrijavala je nade da će uzimanje tih područja, zajedno s dijelovima Dalmacije, dovršiti proces ujedinjenja koji se dogodio u drugoj polovici 19. stoljeća, piše historičarka i autorka Vanda Wilcox.  Međutim, potkraj 1917. godine umorni su postali čak i gorljive pristaše rata. Žrtve su bile velike, a ekonomija zemlje propadala je. Italijanski su se vojnici nadali da će im zima 1917. godine donijeti predah. Nije. Dok su kružile glasine o neizbježnom napadu Austro-Ugarske, italijanska je vojska nastojala ojačati planinske sjeveroistočne bojne crte oko grada Caporetto (danas Kobarid u Sloveniji). Grad je bio smješten na zapadnoj strani rijeke Isonzo, koja je prije rata djelomično činila granicu između Italije i Austro-Ugarske. Do oktobra 1917. linije fronta prolazile su nekih šest ili sedam milja istočno od rijeke, uz visine brda Ursig, Nero i Rosso. Caporetto su centralne sile odabrale za metu velike ofanzive zbog slabosti tamošnje italijanske odbrane.
 
Kada je očekivana ofanziva pokrenuta 24. oktobra, bitka je trajala više od mjesec dana i postala je nacionalnom katastrofom, kako je izgledala u očima pukovnika Francesca Pisanija, koji je, kao vršilac dužnosti generala brigade Foggia, dobio zapovijed da se zaputi ka Caporettu. Jedinice pod njegovom komandom imale su veliki broj neiskusnih, loše obučenih vojnika. Kroz kišu i gustu maglu Pisani je poveo svoje ljude prema Caporettu. Stigli su u ranim satima 24. oktobra, taman kada je započelo intenzivno neprijateljsko bombardiranje. U zoru, iako Pisani i njegovi ljudi to nisu znali, devet austrougarskih i šest njemačkih divizija pod vodstvom Otta von Belowa pokrenuli su veliku ofanzivu. Njemačka se složila podržati svog saveznika u, kako su se nadali, odlučnom napadu na Italiju prije zime. Napetosti u Austro-Ugarskoj, uzrokovane sve većom željom za autonomijom među mnogim nacionalnostima carstva, učinile su nužnim pobjedu na frontu. Plan centralnih sila bio je razbiti italijanske linije napredujući dolinama kako bi time izolirale i zaokružile Italijane koji su se držali uzvisina, prije nego što su krenuli prema zapadu, prema rijekama i ravnicama Furlanije-Julijske krajine. Brigada Foggia napredovala je direktno ka središtu napada.
 
Dok su se preostali pripadnici brigade kretali prema Caporettu, počeli su nailaziti na veliki broj vojnika koji su se povlačili istom uskom planinskom cestom kojom su se oni uspinjali, donoseći sa sobom strašne priče o borbama. Nakon što su došli do divizijskog štaba u Caporettu, Pisani i njegovi ljudi poslani su braniti vitalni Eiffelov most. Ovo je bio jedan od rijetkih prijelaza preko brzog Isonza, rijeke u dubokoj klisuri. Gubitak mosta značio bi da je nekoliko italijanskih divizija na istočnoj obali rijeke i na planinskim padinama u potpunosti odsječeno. Dok su se njemačke jedinice uvlačile u to područje, veliki broj italijanskih trupa pokušavao se povući u relativnu sigurnost zapadne obale i samog Caporetta. Bez Eiffelovog mosta, ova evakuacija bila bi nemoguća. Komandant divizije naredio je opće povlačenje i prepustio kontrolu nad gradom brigadi Foggia. Do sredine poslijepodneva italijanska vojska u Udinama, udaljenim oko 25 kilometara, nije imala pojma šta se događa. Tek oko 22 sata načelnik Generalštaba Luigi Cadorna načuo je ponešto o tome šta italijanske trupe trpe. Neodlučni komandanti, nestašica municije, nedostatak informacija, prekid komunikacije, sve se to urotilo protiv nekolicine očajnika koji su činili sve kako bi zaustavii njemački napad pod kišom i ledenom maglom. Italijanski inžinjeri digli su u zrak Eiffelov most, koji je brigada Foggia trebala braniti, oko 15 sati 24. oktobra. Najmanje dvije italijanske divizije zarobljene su na istočnoj strani rijeke, a njihovo je povlačenje onemogućeno. Niko nije znao ko je izdao naredbu za uništenje i zašto.
 
Pisani je zarobljen i poslan u logor za ratne zarobljenike u njemački grad Karlsruhe. Bez njega, brigada Foggia nije imala previše šanse. Do kraja dana 3.577 njezinih ljudi zarobljeno je, dok su centralne sile napredovale oko 20 kilometara, uspostavivši linije na zapadnoj obali Soče. Tog je dana zarobljeno oko 20.000 Italijana, a do završetka bitke, mjesec dana kasnije, njihov je neprijatelj zarobio njih oko 280.000, što je bila gotovo polovina od svih zarobljenih tokom rata. Do 27. oktobra italijanska Vrhovna komanda nije bila sigurna da će se održati i linija dbrane udaljena gotovo 45 kilometara na rijeci Tagliamento. Tu su se nalazili posljednji italijanski rovovi, ali načelnik Glavnog štaba Cadorna počeo je razmišljati o daljnjem povlačenju na rijeku Piave. Sljedeći dan on i njegovo osoblje napustili su štab u Udinama i povukli se. Prve neprijateljske trupe stigle su do Udina oko 15 sati; uskoro će taj grad postati novo austrougarsko sjedište. Italijani u povlačenju stigli su do Tagliamenta 31. oktobra. Do 3. novembra i neprijatelj je stigao do te rijeke.
 
U prvih pet dana bitke zarobljen je ogroman broj Italijana, ali kako je povlačenje trajalo, gubici su sve više uzrokovani dezerterstvom. Stotine hiljada vojnika pobjeglo je natrag u Italiju s položaja koji su osvojili u prve dvije i po godine rata. Luigi Albertini, urednik dnevnih novina Corriere della Sera, posjetio je front 30. oktobra 1917. “Trupe se uglavnom nisu borile. Kada bi ih poslali naprijed, bacili bi oružje i vratili se nenaoružani”, izvijestio je. Mnogi su muškarci tvrdili da im je rečeno da je rat gotov pa je odlazak kući bila razumna opcija.  Brzina i opseg austro-njemačke ofanzive iznenadili su italijanske snage, ali je napredak bio podjednako neočekivan i za njih same. Borili su se da iskoriste napredak. Dovođenje svježih trupa i održavanje artiljerije pokazalo se teškim zbog bijega civila, uništenih mostova i loših cesta, što je također usporilo italijansko povlačenje. To je Italijanima dalo vremena da se pregrupiraju. U drugoj fazi bitke, koja je započela 3. novembra, Italijani su se počeli oporavljati, demoralizirane snage zamijenjene su čvršćim i otpornijim jedinicama povučenim iz rezerve i s alpskog fronta, koji je bio nedirnut napadom centralnih sila. Povlačenje je bilo kontrolirano i disciplinirano. Postupno se linija stabilizirala, zauzeti su novi odbrambeni položaji na Piaveu 9. novembra. Novi front, koji se održavao do oktobra 1918, bio je stotinama kilometara kraći od prethodnog i, samim tim, lakši za održavanje.
 
Treća i posljednja faza bitke započela je 12. novembra i trajala je šest dana. Austro-njemačka ofanziva obnovljena je s posljednjim probijanjem kroz italijanske linije prema Veneciji. Britanska obavještajna služba izvijestila je da “Njemačka i Austrija računaju na slom Italije tokom nadolazeće zime”. No pritisak je bio neuspješan: linija Piave održana je, uz podršku francuskih i britanskih snaga, koje su preuzele dijelove linije 21. novembra. Bitka je napokon završila 26. novembra, a linija fronta ostat će tu nepromijenjena do posljednjih sedmica rata. Oko milion izbjeglica bilo je prisiljeno pobjeći od austro-njemačkih trupa koje su napredovale; još su mnogi ostali zarobljeni na okupiranom teritoriju, trpeći smrt, bolest i oduzetost pod habsburškom vojnom vlašću. Mladi poručnik Erwin Rommel, koji će kasnije postati poznat po nadimku Pustinjska Lisica, boreći se južno od Caporetta, prisjetio se sa zadovoljstvom “čokolade, jaja, konzervi, grožđa i bijelog kruha” koje su njegove trupe zaplijenile i zbog kojih je njihov moral bio prekrasan.
 
Podaci o tome koliko je Bošnjaka učestvovalo u bici kod Caporetta različiti su ovisno o izvorima. Neki tvrde da ih je bilo devet hiljada, drugi, pak, da je bilo čak 50 hiljada Bošnjaka, što je u to vrijeme bio zajednički naziv za sve bosanskohercegovačke muškarce, današnje Bošnjake, Srbe i Hrvate. Bošnjaci su u austrougarskoj vojsci služili u četiri pješadijske regimente. Prva je okupljala one iz Sarajeva i okolice, Druga je bila banjalučka, Treća tuzlanska, a Četvrta mostarska. Kasnije će, tokom rata, biti osnovane još četiri regimente. Protiv Italijana je ratovala Druga regimenta, koja je 1916. godine probila linije na masivu Monte Melleta, a godinu dana kasnije bit će i važnim dijelom bitke na Caporettu, posljednjoj koju je dobila austrougarska vojska. Prema podacima do kojih je prije dvadesetak godina došao rahmetli Isnam Taljić, u Caporettu se borilo oko 64.000 Bošnjaka i Hrvata (vojnika iz današnje Hrvatske), a od 24. oktobra do 27. novembra 1917. godine poginulo ih je oko 4.000. Bitka će, napisao je Taljić, postati poznata i po tome što su u njoj sudjelovali Ernest Hemingway, Božidar Jakac, Pietro Badoglio, Benito Mussolini i Erwin Rommel, koji se proslavio nakon zarobljavanja 3.000 italijanskih vojnika 25. oktobra 1917. godine.
 
“Draga Maria, smrt je spas, strah ogroman. Kad začujemo panične uzvike ‘Dolaze Bosanci!’, istoga časa poželim da se nađem na dnu pakla. To nisu ljudi – to su vragovi…” pisao je vjerenici izvjesni Giovani iz Verone u jesen 1917. godine, dok će tadašnji kustos muzeja u Caporettu Vojko Hobič ispričati Taljiću kako je “Italijanima bilo dovoljno da pred sobom ugledaju vojnike s fesovima i da se okrenu u bijeg. Time se koristila komanda austrougarske vojske stavljajući tradicionalnu bošnjačku kapu i vojnicima drugih nacionalnosti. Ostalo je zabilježeno da su, u nedostatku Bošnjaka, kroz rovove na štapovima pronosili fesove, tako da bi Italijani imali na umu ko ih čeka na drugoj strani. Istovremeno, sačuvani dokumenti svjedoče o Bošnjacima kao ljudima u čijem je srcu bilo i najviše dobrote. Dijelili su i zadnji komadić kruha. Bili su ti koji su spasili najviše ranjenika s bojišnice. Slovenci i Austrijanci nisu se usuđivali izići iz rova poslije bitke, ali su Bošnjaci svoju smionost u tome iskazivali, prihvatajući ranjene i noseći ih do priručnih bolnica”.
 
Jedan od Bošnjaka koji je ratovao kod Caporetta bio je i Banjalučanin Ivan Merz, kojeg je papa Ivan Pavao II proglasio blaženikom Katoličke crkve 2003. upravo u Banjoj Luci. Merz je u vojsku otišao 1916. godine i poslan je na italijanski front, gdje je ostao do kraja rata. Na frontu je vodio dnevnik u kojem je pisao o tome kako preživljava rat. U Merzovom su dnevniku i dijelovi koji govore o Caporettu. Tako Merz 27. oktobra piše: “Prelaz preko Krna. Mjesečina obasjava snježna brda. Italijani ostavili Krn navrat-nanos. Magazine pune hrane, rublja, cipela; u ‘unterstandima’ slikarski aparati i druge vrijedne stvari. Noćenje među ‘dekama’. Sljedeći dan silaz. Usput nalazimo topove, strojne puške, šampanjac, piliće, kafe, sve stvari koje su kod nas rijetkost. Sav put s Krna do dolje pun je stvari koje su ostavili Italijani bježeći. Na put k Drežnicama, pa u Kobarit (Karfreit). Tu su cipele, kolone automobila, bicikli, puške, rasuti spisi, telefoni. Momci su jeli sve vrijeme, presvukli se, natrpali ruksake s hranom. Pjevaju. Na zarobljena kola smo potrpali ruksake, pa sada momci idu bez ičega.”
 
Tri dana kasnije Merz će zapisati: “Taracento. Bio je težak put. Kiša je pljuštala, a mostovi bijahu srušeni, tako da moramo kroz močvarno tlo po noći gaziti. Očaj u tim časovima okuplja dušu čovječiju. Iz jedne nezgode u drugu stupa vojnik. Noćili smo u Pascoli. Čudili smo se da smo našli pirinča. Jučer ostasmo u Momentu. Lijep gradić. Hrane i svih ostalih stvari u izobilju. Toliko toga u nas ni u mirno doba nema. Stanovnici su utekli, a naša vojska nesmiljeno robi. Zalazi u kuće, prevrće ormare, krevete i gleda ne bi li što našla. Časnici se vuku po ljekarnama i traže alkohola. Grozota je gledati kako bijelo rublje, crne hlače, strojevi za šivanje leže porazbacani. Mislim na svoje roditelje; kolika bi to bila nesreća kad bi morali bježati od svoga doma, a sve ove malenkosti koje je čovjek za toliko vremena pokupio napustiti nesmiljenim vojnicima, koji u časovima pobjede poput zvijeri misle samo na se. Užasne slike!”
 
Hrvatski historičari Vijoleta Herman Kaurić i Nikola Tominac u svom radu Hrvatske postrojbe u borbama na Soči također detaljno opisuju ulogu bošnjačkih regimenti u boju kod Caporetta, tvrdeći kako su se tamo borile “3., 4. i 8. BH lovačka bojna, 1. BH pukovnija (Sarajevo), 2. BH pukovnija (Banja Luka), 4. BH pukovnija (Mostar)”. Kaurić i Tominac pišu kako su “prvoga dana bitke (24. oktobra) vodili Zagrepčani, Dalmatinci i Bošnjaci krvave borbe kod Volčanskih Ruti u sektoru napada 1. pješačke divizije. Iako su akcije bile vrlo uspješne, izgubili su oko 1.400 ljudi. Tom su prilikom Zagrepčani i 3. BH lovačka bojna po kiši i magli očistili hrbat Čempona od protivničkih strojničkih položaja i zarobili oko 2.900 talijanskih vojnika… Ista se 3. BH lovačka bojna opet iskazala dan nakon zauzimanja Udina, kada je u strahovito okrutnim uličnim borbama u Morteglianu spriječila prodor cijele talijanske divizije, a kada su joj stigla pojačanja, krenula je još u protunapad i zarobila najveći dio protivničkih snaga…. Tijekom 28. oktobra iskazala se II. bojna 1. BH pukovnije iz sastava 50. divizije u napadu kod Meje (Mt. Mia) zapadno od Kobarida… Bošnjaci su napali bok talijanskih snaga koje su se u dolini rječice Nadiže (Natisone) odupirale napadu 63. pukovnije. Takav dvostrani napad Talijani nisu mogli izdržati i morali su odstupiti.”     Piše: Nedim HASIĆ          stav.ba