Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
Bosna i Hercegovina postala je dijelom SHS monarhije. Kada je drugog i trećeg marta 1918. godine 
u Zagrebu donesena Rezolucija o ujedinjenju jugoslavenskih naroda koji su bili u sastavu Austro-Ugarske, skupu su prisustvovali i predstavnici BiH. U Narodnom vijeću SHS sa sjedištem u Zagrebu, u kojem bi bile predstavljene političke stranke i nacionalne organizacije južnoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske, od ukupno 18 članova, njih 18 bilo je iz BiH, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Do 1. novembra 1918. godine ustrojene su oružane snage i policija, te okružni, kotarski i seoski odbori, a Austro-Ugarska je predala vlast. Prva narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu imenovana je 3. novembra 1918. godine s deset članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman. Predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola  Jedna od najvećih posljedica Prvog svjetskog rata bilo je osnivanje nove države na Balkanu. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je prvog decembra 1918. godine. Nekoliko decenija ranije posebno su hrvatski intelektualci forsirali takozvani “ilirski pokret”, tezu koja se temeljila na mitu da su Jugoslaveni, južni Sloveni, porijeklom od drevnog ilirskog naroda i da bi trebali živjeti zajedno u jednoj državi. U ljeto 1917. Srbi, Hrvati, Slovenci i predstavnici srpske države koja je osnovana 1835. godine sastali su se na grčkom ostrvu Krfu. Zajedno su dogovorili osnivanje zajedničke države.
 
No, dok nije ni nastala, dogovorena država imala je brojne mane koje će je nepuno stoljeće kasnije odvesti u krvavu propast. Od prvog dana njenog postojanja političku raspravu obilježili su žestoki sukobi između centralističkog državnog koncepta Srbije i želja Hrvata i Slovenaca za federalnim sistemom. Osim toga, drugi narodi u njoj faktički su bili drugog reda. Iako joj je vojska cijeli rat provela u bijegu, Srbija je sebe doživljavala kao pobjedničku silu Prvog svjetskog rata. Hrvati i Slovenci željeli su se osloboditi austrougarske vlasti kako bi konačno živjeli u zemlji u kojoj su imali jednaka prava. Zajednička država bila im je svima primamljiva alternativa. Posebno nakon što je američki predsjednik Wilson proklamirao pravo naroda na samoopredjeljenje. Stvaranje Narodnog svijeta i Narodnog vijeća značilo je konačni raspad Austro-Ugarske. Sile Antante, zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama, favorizirale su raspad Austro-Ugarske i uspostavljanje nacionalnih država na teritorijama nekadašnje Monarhije. Narodno vijeće u Zagrebu usvaja u oktobru 1918. godine isti politički program koji je već proglasila 7. decembra 1914. srpska vlada u Nišu.
 
Stvaranje Nacionalnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u jesen 1918. godine označio je početak završne faze procesa stvaranja jedinstvene južnoslavenske države u kojoj ipak nije bilo Bugara iako su u to vrijeme postojali zahtjevi za potpuno južnoslavensko ujedinjenje. Njima nasuprot stajali su Srpska kraljevska vlada i Jugoslavenski odbor, najvažniji faktori procesa ujedinjenja. Uspostava Nacionalnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 6. oktobra 1918. godine, kao reprezentativnog političkog tijela tih naroda u Monarhiji, bilo je prekretnica u procesu stvaranja Jugoslavije. Središnji odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba donio je 24. novembra 1918. odluku o ujedinjenju sa Srbijom i uputio delegaciju u Beograd. Narodno vijeće predstavljalo je državu koja je od prvog dana bila jadna. Nije imala vojsku, nije bila priznata, nije znala kako nahraniti vlastiti narod, nije imala administraciju, nije bila priznata i nije imala nikakvog utjecaja niti položaja u međunarodnim odnosima. Za vratom joj je dahtala Italija, koja je htjela njene teritorije, i nada u opstanak bila je Kraljevina Srbija, država koja je bila na strani pobjednika Prvog svjetskog rata. Zapravo je strah od Italije ponajviše pogurao tu državu u zagrljaj Srbije. Stoga u Ženevi u septembru 1918. godine počinju pregovori o osnivanju nove države.
 
Sastaju se predstavnici Srpske vlade (Nikola Pašić), opozicije, Narodnog vijeća (Anton Korošec, Gregor Žerjav, Pero Čingrija) i Jugoslavenskog odbora (predvodio ih je Ante Trumbić). Polazište za te pregovore bila je Krfska deklaracija, prvi politički sporazum Vlade Srbije i Jugoslavenskog odbora, sklopljen u julu 1917. Deklaraciju su potpisali Pašić i Trumbić, a njome su se složili da će nakon rata južnoslavenske dijelove Austro-Ugarske sjediniti sa Srbijom, nova će država biti ustavna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića, a svim narodima (Srbi, Hrvati, Slovenci) trebala je osigurati nacionalnu i vjersku ravnopravnost. Pašić je od prvog dana bio protiv te deklaracije, no bio ju je primoran potpisati pod pritiskom Antante. Jednostavno, on nije htio prihvatiti da je Srbija ravnopravna s nekakvom Državom Slovenaca, Hrvata i Srba. Ubrzo nakon završetka pregovora u Ženevi u Zagreb kao izaslanik Vrhovne komande Srbije stiže potpukovnik Dušan Simović. Prije polaska u Zagrebu od načelnika štaba Vrhovne komande vojvode Živojina Mišića dobio je precizne upute, a Mišić je, pak, djelovao u okviru onoga što je postavio zapovjednik Antantine vojske na jugoistoku Evrope, francuski general Franchet d’Espèrey. Mišić je veoma precizno odredio graničnu liniju do koje će se širiti Srbija nakon kapitulacije Ugarske, ta je linija podrazumijevala Vojvodinu, dijelove Ugarske sjeverno od Drave, znatan dio Slavonije i Hrvatske, cijelu Bosnu i Hercegovinu i cijelu Dalmaciju do rta Planka. Simović je u Saboru na sastanku s čelnicima Narodnog vijeća (Ante Pavelić, Svetozar Pribićević, Ivan Lorković) precizno opisao liniju razgraničenja. Rekao im je da na te teritorije Srbija ima pravo “po pravu oružja”, a na osnovu ugovora o primirju s Mađarskom i dodao: “Van te teritorije možete se opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu.”
 
Prije formalnog ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba u Kraljevinu Veliko nacionalno vijeće Srba, Bunjevaca i ostalih Slavena u Vojvodini službeno je proglasilo prekid državno-pravnih odnosa između Vojvodine i Mađarske, a onda i ujedinjenje Vojvodine (Bačka, Banat, Baranja) s Kraljevinom Srbijom. To Veliko nacionalno vijeće, pod vodstvom Jaše Tomića, direktno je ujedinilo Vojvodinu sa Srbijom. Istog dana srpski poslanici iz Srema odlučili su i Srem ujediniti s Kraljevinom Srbijom. Prema njihovoj odluci, samo je Kraljevina Srbija mogla predstavljati Srbe iz Srema na predstojećoj mirovnoj konferenciji. Dan kasnije, podgorička Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori svrgnula je s vlasti crnogorsku dinastiju Petrović-Njegoš u korist srpske kraljevske porodice Karađorđević. Istog je dana Velika narodna skupština u Podgorici proglasila zajednicu Crne Gore sa Srbijom pod žezlom dinastije Karađorđević. Slijedom toga, srpski političari tvrde kako je Kraljevina Srbija “donijela” Srbiju, Kosovo i Metohiju, sjeverni Sandžak, najveći dio Bosne i Hercegovine, Vardarsku Makedoniju, Vojvodinu i Crnu Goru u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviju. Takva srbijanska politika podržana je činjenicom da je nekoliko južnoslavenskih zemalja izrazilo želju da se ujedini sa Srbijom. Uz Crnu Goru i Vojvodinu, to je bio slučaj i s 42 od 52 regije u Bosni i Hercegovini.
 
Službeno, Južni Slaveni ujedinjeni su u vlastitu nacionalnu jedinstvenu državu 1. decembra 1918, kada je regent Aleksandar I Karađorđević pročitao Proglas Kraljevine SHS u kući Krsmanović u Beogradu, na Trgu Terazije. Pravno, ovaj Akt o uniji bio je sastavljen iz dva dijela. Prvi od njih bilo je obraćanje koje su napisali Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribićević i Hrvat iz Hrvatske dr. Ante Pavelić, a pročitalo ga je izaslanstvo Nacionalnog vijeća u Zagrebu. Drugi je bio odgovor princa Aleksandra I Karađorđevića. Proglašenje nove države bilo je rezultat pregovora između Vlade Srbije i Nacionalnog vijeća u Zagrebu. Iz Zagreba je u Beograd stiglo brojno izaslanstvo, u njemu su bili predstavnici Slovenije, Hrvatske, Bosne, Banata i Baranje. To znači da su i Srbijanska vlada i Nacionalno vijeće u Zagrebu tvrdili da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu tokom posljednje faze procesa ujedinjenja.
 
U adresi koju je u prisustvu prijestolonasljednika Aleksandra, članova Srpske vlade i delegacije iz Zagreba pročitao Ante Pavelić Zubar saopšteni su zaključci da Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba “proglašava ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu jedinstvenu državu”, da vladarsku vlast na čitavoj teritoriji novostvorene države vrši kralj Petar I, odnosno regent Aleksandar Karađorđević, da se obrazuju jedinstvena parlamentarna vlada i narodno predstavništvo. Narodno vijeće izrazilo je želju da se Privremeno narodno predstavništvo formira sporazumno između Narodnog vijeća i predstavnika naroda Kraljevine Srbije, ustanovi odgovornost vlade prema parlamentu, ostanu dotadašnje pokrajinske uprave koje će biti odgovorne autonomnim predstavništvima i pod kontrolom države, da se Konstituanta izabere na osnovu općeg, jednakog, ravnopravnog, tajnog i proporcionalnog prava glasa, a definitivne državne granice budu u skladu s etničkim granicama na osnovu principa narodnog samoopredjeljenja.
 
U odgovoru na adresu prijestolonasljednik Aleksandar je u ime kralja Petra I proglasio “ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca” i rekao da će obrazovati vladu koja će biti odgovorna narodnom predstavništvu i čiji će prvi i najvažniji zadatak biti utvrđivanje državnih granica u skladu s etnografskim načelima. Prvodecembarske izjave kao “konstitutivni akt” predstavljale su osnovu državnopravnog provizorija u novostvorenoj državi Kraljevini SHS od ujedinjenja do donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine. U tom periodu najvišu vlast u Kraljevini SHS predstavljali su kralj, odnosno regent Aleksandar, Vlada i Privremeno narodno predstavništvo. Prva Vlada KSHS obrazovana je 20. decembra 1918, a Privremeno narodno predstavništvo sastalo se 1. marta 1919.
 
Bosna i Hercegovina postala je dijelom SHS monarhije. Kada je drugog i trećeg marta 1918. godine u Zagrebu donesena Rezolucija o ujedinjenju jugoslavenskih naroda koji su bili u sastavu Austro-Ugarske, skupu su prisustvovali i predstavnici BiH. U Narodnom vijeću Vijeću SHS sa sjedištem u Zagrebu u kojem bi bile predstavljene političke stranke i nacionalne organizacije južnoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske, od ukupno 18 članova, njih 18 je bilo iz BiH, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Do 1. novembra 1918. godine ustrojene su oružane snage i policija, te okružni, kotarski i seoski odbori, a Austro-Ugarska predala je vlast. Prva Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu imenovana je 3. novembra 1918. godine s deset članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman. Predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola.  Vlada Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu radila je od 1. novembra 1918. do 31. januara 1919. godine, kada je zamjenjuje Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 1. februara 1919. godine. Činilo ju je osam povjerenstava s predsjednikom Atanasijem Šolom na čelu. Zemaljsku vladu zamijenila je 11. jula 1921. godine Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu.
 
Prva zajednička vlada Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 20. decembra 1918. godine, u koju su iz Bosne i Hercegovine ušli dr. Tugomir Alaupović, dr. Mehmed Spaho i dr. Uroš Krulj. Umjesto ustrojstva države na federalnom principu, osnovana je centralistička monarhija s jakom unitarističkom vladom. Aktom ujedinjenja i stvaranjem Centralne vlade u Beogradu počele su pripreme za održavanje izbora za prvu Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, a do kraja septembra 1920. godine Narodno vijeće prestalo je raditi i sva vlast u Bosni i Hercegovini prešla je na organe Centralne vlade u Beogradu. Nakon što je kralj Aleksandar uveo diktaturu 6. januara 1929. godine, ukinut je Ustav, raspuštena Skupština i zabranjen rad svim političkim strankama. U oktobru 1929. godine kralj je donio Zakon o preimenovanju Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju i podjelu na upravna područja. Prekrajanjem unutrašnjih granica formirano je devet banovina i Uprava grada Beograda, kao deseta upravna jedinica. Kao i druge jugoslavenske zemlje, i Bosna i Hercegovina je ovom podjelom izgubila svoju historijski jedinstvenu teritorijalnu cjelovitost, bila je podijeljena između četiri banovine: Vrbaske, Zetske, Primorske i Drinske.
 
Administrativni centri dvije banovine bili su u Bosni i Hercegovini: Sarajevo Drinske i Banja Luka Vrbaske banovine, a ostale dvije izvan Bosne i Hercegovine: Primorske u Splitu i Zetske u Cetinju. To se značajno odrazilo i na nacionalnu strukturu stanovništva jer su u Vrbaskoj i Drinskoj većinu stanovništva činili Srbi, u Zetskoj Srbi i Crnogorci, a u Primorskoj Hrvati, odnosno ovakvom podjelom Muslimani su ostali manjina u sve četiri banovine. Kralj Aleksandar centralizirao je upravu, nastojao novom podjelom riješiti nacionalno pitanje nametanjem integralnog jugoslavenstva po kojem u Jugoslaviji postoji umjesto tri naroda samo jedan jedinstven jugoslavenski narod s tri plemena (srpsko, hrvatsko i slovensko). Nakon ukidanja svih demokratskih obilježja jugoslavenskog državnopolitičkog sistema, kralj je objavio Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi, te time preuzeo i zakonodavnu i izvršnu vlast. Za kraj, sitna zanimljivost. General-pukovnik Stjepan Sarkotić bio je posljednji austrougarski zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine. U vrijeme dvojne monarhije važio je za nacionalnog heroja, bio je moćna osoba s odličnim vezama. No preko noći se za njega sve promijenilo. Kako su u člancima o raspadu monarhije pisali nedavno hrvatski mediji, voz kojim je iz Bosne Sarkotić u novembru 1918. godine doputovao u Zagreb sačekala je u tri sata ujutro vojska i masa civila. Uhapšen je i odveden u hotel “Palace”, gdje je do sedam sati ujutro tri puta pokušao samoubistvo. Sarkotić je kasnije otišao u Beč, gdje je umro 1939. godine kao vatreni protivnik jugoslavenskog ujedinjenja.   Piše: Damir HADŽIĆ          stav.ba