Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
Prije Balkanskih ratova, muslimani su činili više od 55 % ukupnog stanovništva regiona, 
te su postali najveći gubitnici u kreiranju novih država Balkana. Od 1912. do 1922. godine broj muslimana Balkana je sa 2,3 miliona sveden na svega 830 hiljada, što je djelomično posljedica ratova, a djelomično migracije. Istočno pitanje“ kao referentni okvir unutra kojeg se problematizira status balkanskih muslimana tokom XX vijeka, pitanje je sukoba Zapada i Istoka u zemljama Jugoistočne Evrope. Ovaj sukob civilizacija, kako u uvodnom eseju sjajne knjige "Muslimani Balkana: Istočno pitanje u XX vijeku" uočava Fikret Karčić, seže još u antičko doba, gdje se manifestirao kroz sukob Grka i Perzijanaca, nešto kasnije kroz netrepeljivost između Rimljana i Helena, pa sve do srednjeg vijeka i savremenog doba kada ga obilježava sukob islama i krišćanstva.
 
Na vrhuncu tog sukoba, krajem XIX i početkom XX stoljeća, muslimani Balkana našli su se u političkom vakuumu koji je nastao dezintegracijom i padom Osmanskog carstva – duhovne matice koja je kroz instituciju hilafeta bila garant jedinstva muslimana svijeta. Upravo u tom vremenu, iz nekada jedinstvenog geografskog regiona osmanske Evrope, rođeno je mnoštvo međusobno suprotstavljenih država. Izraz „Balkan“ u geopolitičkom rječniku Evrope zamijenio je „Orijent“, a engleski jezik je čak obogaćen terminom „balkanization“ (balkanizacija) koji je označavao podjelu (određene zemlje, teritorije) u male, antagonizirane, neefikasne države. Jedno od temeljnih obilježja nastanka balkanskih nacionalnih država je definiranje nacije religijskim kriterijem. Na osnovu tog kriterija, novonastale nacionalne države su muslimansko stanovništvo poistovjećivale sa osmanlijskim državnim strukturama ili ga smatrale osmanlijskim naslijeđem na Balkanu. Zbog toga je, ističe Karčić, rađanje svake balkanske hrišćanske nacionalne države bilo praćeno masovnim progonima muslimana, protjerivanjima, promjenom izgleda i naziva naselja, kolonama izbjeglica koje su se kretale kaljavim drumovima ili neprohodnim planinskim prevojima, snovima o povratku kućama, neizvršenim ugovorima o obeštećenju za oduzetu ili ostavljenu imovinu itd.
 
Karčić primjećuje da je tretiranje muslimanskog stanovništva Balkana kao „istočnjaka“ sa pretežno negativnim osobinama kao što su iskvarenost, izopačenost i prevrtljivost, karakteristično za orijentalizam – diskurs koji je imao za cilj intelektualnu i moralnu legitimaciju osvajanja i potčinjavanja naroda muslimanskog Orijenta. Ironija je da neki zapadni autori sve osobine orijentalaca na kojima je građen perfidni koncept orijentalizma, primjenjuju na sve narode Balkana. Stoga je nesreća muslimana Balkana dvostruka. Ne samo da Evropa na Balkan kao geopolitički region odavno gleda kao na drugost u odnosu na koju gradi vlastiti identitet, već i kršćani Balkana, što je daleko važnije, na islam gledaju kao na stranu i neprijateljsku religiju na vlastitom tlu. Posljedice takvog tretiranja muslimana na ovim prostorima uočljive su u demografskoj slici osmanske Evrope prije i poslije pada Osmanskog carstva.
 
Iako postoje brojne statistike o etničkoj i religijskoj slici Balkana tokom XIX i XX vijeka, Justin McCarthy u tekstu „Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada carstva“ navodi dva temeljna izvora iz tog perioda: izvore balkanskih nacionalnih država i osmanlijske statistike. Kao neutralan etnolog, on na brojnim primjerima dokazuje da su statistike balkanskih nacionalnih država uvijek bile politički, a ne naučni projekat.
Tako, naprimjer, bugarske statistike o stanovništvu sandžaka Tekirdag prikazuju da u sandžaku pored 16 hiljada Bugara živi nekolicina Grka, dok muslimana uopće nema u tom kraju. McCarthy ove podatke navodi kao smiješne, jer su u Tekirdagu muslimani nadmašivali Bugare u omjeru dvanaest naprema jedan. S druge strane, osmanlijske statistike vođene još od sultan Mehmeda Fatiha kao dio kontinuiranog registriranja stanovništva, piše McCarthy, zbog funkcionalnosti i operativnosti podataka morale su pružati precizan uvid u demografiju carstva. Stoga nema potrebe da se sumnja u njihovu vjerodostojnost. Pogled kroz prizmu osmanlijskih deftera daje drugačiju sliku od one koju nacionalističke politike projiciraju kako bi opravdale svoje teritorijalne ambicije.
 
Kao primjer, McCarthy navodi slučaj Makedonije u kojoj su, uprkos krvavim gerilskim ratovima vođenim između Grka i Bugara, te uprkos činjenici da su historičari i političari tradicionalno smatrali Makedoniju kao čisto kršćansko pitanje, makedonsko stanovništvo činili muslimani sa procentom većim od 40 %. Na osnovu razlika u podacima o broju stanovništva u periodu od samo deset godina, ovaj autor stanje u kojem se našlo muslimansko stanovništvo Balkana u prvim desetljećima XX vijeka opisuje kao demografsku katastrofu. Prije Balkanskih ratova, muslimani su činili više od 55 % ukupnog stanovništva regiona, te su postali najveći gubitnici u kreiranju novih država Balkana. Od 1912. do 1922. godine broj muslimana Balkana je sa 2,3 miliona sveden na svega 830 hiljada, što je djelomično posljedica ratova, a djelomično migracije. Od 1,5 miliona muslimana kojih više nije bilo na demografskoj mapi Balkana, 400.000 njih se navodi kao iseljenici u Tursku. Važno je spomenuti i Prvi svjetski rat koji je odnio više života nego ijedan rat vođen prije njega. Pa ipak, stanovništvo Francuske je palo za samo 1 %, dok u Britaniji uopće nije bilo opadanja broja stanovništva. Muslimani Balkana tokom Prvog svjetskog rata izgubili su 27 % stanovništva.
 
Uprkos divljanjima nacionalizama, brojnim ratovima i historijskim iskušenjima, postavlja se pitanje kako je moguće da su muslimani Balkana kao najbrojnija zajednica na tlu osmanlijske Evrope dovedeni u poziciju u kojoj se nalaze danas. Postoji li neki dublji, unutarnji razlog koji je nesvodiv na vanjske faktore? Fikret Karčić u tekstu „Istočno pitanje“ nudi jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje. On navodi da je u radovima balkanskih autora o islamu i muslimanima Balkana primjetna fokusiranost na vlastitu vjersko-etničku skupinu. Muslimani Balkana žive i misle u okvirima lokalne zajednice kojoj pripadaju, a pripadanje muslimanskom krugu Balkana ne postoji u njihovoj svijesti kao neka forma „imaginarne zajednice“. Partikularna svijest i nedostatak regionalne perspektive onemogućio je razmjenu iskustava i iskazivanje solidarnosti kada je to bilo najpotrebnije. Primjer takvog partikularizma, kako navodi Karčić, jest činjenica da u vrijeme postojanja Islamske zajednice u Jugoslaviji, koja je uključivala Bošnjake, Albance, Turke, i druge grupe, bošnjački stručnjaci za islamske nauke nisu istraživali manifestacije islama izvan Bosne: o sufijskim redovima na Kosovu i u Makedoniji oni su čitali iz radova srbijanskih i francuskih orijentalista.
 
Partikularizam muslimana Balkana primjetan je i u shvatanju prema kojem su vjersko-etničke skupine jedinstvene do te mjere da predstavljaju svjetski fenomen. Kao primjer, Karčić navodi bošnjačke autore koji sintagmu „bosanski islam“ koriste kako bi označili specifičnost tumačenja i prakticiranja islama u Bosni i Hercegovini. Međutim, veći dio elemenata koji popunjavaju sadržaj „bosanskog islama“ mogu se pronaći i u tradicijama drugih muslimana Balkana. I kod njih je zastupljen hanefijski mezheb u fikhu i maturidijski mezheb u akaidu, a sa crteža evropskih putnika iz XIX vijeka teško je razlikovati mahale Mostara na Neretvi i Ruščuka na Dunava. Bez obzira na zajedničke sličnosti, ali i na zajedničko iskustvo Historije koja ih je nemilosrdo gazila, muslimani Balkana nastavili su živjeti u mentalnim getima. Nedostatak svijesti o pripadnosti balkanskoj zajednici muslimana, uočava Karčić, značajno je doprinio da model odnosa prema njima koji je postojao u vrijeme klasičnog razrješenja Istočnog pitanja (do 1923.) preživi sve do naših dana. stav.ba