Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
Piše: Mustafa Cerić   U svom „Ljetopisu“ (br. 1664) Salimbene da Parma je zapisao da je Fridrih II, car Rimskog carstva, htio iskušati kakav bi jezik i govor imala djeca kad sve do mladalačke dobi nikad ni s kim ne bi mogla razgovarati. 
Stoga je izdao zapovijed dojiljama i dadiljama da djeci daju mlijeko… i uz zabranu da im bilo što govore.  Htio je, naime, doznati hoće li govoriti hebrejskim jezikom, koji je bio prvi, ili pak grčkim, ili latinskim ili arapskim; ili neće li možda zauvijek govoriti jezikom svojih roditelja, od kojih su rođeni. No, trud mu bijaše uzalud, jer i djeca i nejačad sva redom, pomriješe. 
 
Ne znam da li znaju za ovu Fridrihovu zapovijed, ali beogradske i zagrebačke „dojilje“ i „dadilje“ ponašaju se upravo tako s tom razlikom što ne daju, već združeno uzimaju bosansko mlijeko od bosanske djece, a ponekad i njihovu krv, uz zabranu da Bosna govori bosanskim jezikom, da ima bosansku naciju, da se bori za bosansku državu, da razvija bosansku kulturu, da ljudi slobodno žive u bosanskoj hiži, da se bespravno ne podiže crkva u bosanskoj avliji Nane Fate. Sve to oni usthješe ne bili Bosna zauvijek progovorila srpsko-hrvatskim jezikom i tako zaboravila svoj jezik bosanski te izgubila svoje pamćenje otkud je, čija je i kamo ide. 
 
No, „dojilje“ i „dadilje“ ne dočekaše da bosanska djeca i nejačad sva redom pomru. U tajnosti bosanska djeca  govoraše svojim bosanskim jezikom, pamtiše korijene svoje nacije, čuvaše sjećanje na svoju bosansku državu, njegovaše ljubav prema svojoj bosanskoj kulturi, voljaše svoju bosansku hižu i poštovaše svačiju vjeru u svačijem srcu i svačijoj vlastitoj avliji. Ne prisvajaše sebi ono što im ne pripadaše, ali niti davaše ikome ono što je njihovo bosansko.
 
Kako nekada tako i sada. Preživjela bosanska djeca i nejačad znaju otkud su, čija su i kamo idu. S tom razlikom što su danas bosanska djeca dovoljno odrasla i dostatno ojačala da smiju jasno i glasno govoriti bosanskim jezikom o sebi, o svom bosanskom jeziku, o svojoj bosanskoj naciji, o svojoj bosanskoj državi, o svojoj bosanskoj kulturi, o svojoj bosanskoj hiži i o svom bosanskom protestu protiv podizanja srpske crkve u Fatinoj avliji. 
 
Sjećaju se kad ništa od toga nisu ni smjeli ni mogli i zato su zahvalni bosanskim sinovima i kćerima – šehidima, kao i prijateljima širom svijeta, koji su im pomogli da danas mogu serbes Bosnu prisvajati sebi snažnije i uvjerljivije od antibosanskih elementa, koji Bosnu odsvajaju od sebe u namjeri da je pripoje drugome. 
 
Dosad su to radili tajno, ispod žita, ispod zemlje, tajnim kanalima. Danas to rade javno. Pozivaju se ne više na tajne, već na javne večere u Zagrebu i Beogradu. Dodik se odazva Zagrebu, a Čović Beogradu. Ništa novo, ni iznenađujuće. Radili su to sve i tijekom udruženog zločinačkog poduhvata. Popuštali su tek ako bi im zaprijetila međunarodna zajednica ili bi osjetili bosansku moć otpora protiv uzurpacije bosanske zemlje, hiže i države. 
 
Oni danas kao da osjećaju da toga više nema. Međunarodna zajednica, prije svih Amerika, zaokupljena je mnogim međunarodnim pitanjima oko Kine, Rusije i Bliskog istoka. Čini im se da i bosanski otpor slabi zbog unutarnjeg iscrpljivanja oko trivijalnih pitanja poput (t)ko je s kim u Kantonu Sarajevo te kako zadržati vlast u četiri sarajevske općine. Njih kao da ne zanima ostatak Bosne. Zato su Čović i Dodik uzeli fursat. Milanović i Vučić im dobrano u tome pomažu. Ili, obratno, Čović i Dodik pomažu njima da se osjećaju kao Tuđman i Milošević. Da se njihova pusta želja o podjeli Bosne ostvari. Hoće da jame što još jamili nisu dok međunarodna zajednica spava i dok bosanski otpor jenjava. 
 
No, oni zaboravljaju da čovjek snuje, a Bog određuje. Ako igdje, onda to nebesko pravilo važi za Bosnu. Međunarodna zajednica jest djelomično uspavana pilulama beogradske neprincipijelne diplomacije, ali NATO je na Balkanu budan više nego ikada, jer se Rusiji ne smije dopustiti da ovdje zameće kavgu kao u Siriji. Nadalje, Rusija je predaleko zrako letom da bi preletjela sve europske zemlje i doletjela do Srbije, koja je izgubila sve svoje nedavne agresivne ratove kad je bila vojno najjača uzurpacijom  JNA-a za ciljeve Velike Srbije, koja ne samo da nije velika, već je svakim danom sve manja i manja. I tako će sve više biti ako nastavi da se poigrava sa svojom i sudbinom svojih susjeda, kao što je dosada činila. A što se tiče Hrvatske, ona će neminovno shvatiti da joj Srbija nije mjera za odnos prema Bosni. Također, Milanović će nužno razumjeti da mu Vučić nije politički model kao što je Milošević bio Tuđmanu. A što se tiče Čovića, njega će Dodik prvom prigodom otkačiti, jer ga strašno nervira što igra dvije igre, gdje uvijek gubi kad je u pitanju Bosnu. 
 
No, mene najviše zabrinjava druga strana medalje u odbrani slobode i časti bosanske nacije i države. Brine me unutar-bosansko iscrpljivanje, gdje se više ne zna ni ko je s kim ni koje protiv koga. Sve liči na Hobbseovo prirodno stanje „rat svih protiv svih“ (Bellum omnium contra omnes). Prije bih rekao da je to vještačko stanje, koje nema nikakvog smisla, gdje je sve tako zamršeno i nejasno da se ne može izvući ni jedan zdrav klas niti jedan jasan glas o tome šta je to Bosna danas i kamo treba i kamo može da ide?
 
Nije riječ ni o pesimizmu ni o optimizmu, već je riječ o misaonoj učmalosti i aktivnoj otuđenosti od bitnih pitanja bosanskog „biti ili ne biti“, odnosno od pitanja svih pitanja, a to je „(t)ko Bosnu prisvaja, a (t)ko ju odsvaja? 
 
Ovo je važno zato što oni koji odsvajaju Bosnu, tj., oni koji ju se odriču u korist Hrvatske i Srbije, nameću onima koji Bosnu prisvajaju i usvajaju u svojoj duši, u svom srcu i tijelu kompleks krivnje zato što kritiziraju neprincipijelan i nelojalan odnos prema bosanskoj naciji i državi. Lojalni bosanski građani su kao krivi što prisvajaju Bosnu, dok su nelojalni političari u pravi zato što bi da odcjepe dio Bosne Hrvatskoj i Srbiji? 
 
Pa, ima li igdje na svijetu da politički dužnosnici jedne nezavisne i međunarodno priznate državne rade protiv vlastite države u korist susjedne države, koja je, uzgred rečeno, punopravno osuđena pred međunarodnim sudom pravde za udruženi zločinački poduhvat – genocid?
 
Ima u Bosni – Milorad Dodik i Dragan Čović. Oni bez truna stida i srama udruženo rade protiv bosanske države. Prvi za interese Hrvatske, a drugi za interese Srbije.  Oni će to nastaviti raditi sve dok ne osjete pritisak međunarodne zajednice, koja zasad šuti, ali, zahvaljujući agresivnom prisustvu Rusije, neće moći još dugo šutjeti, naročito Europa, koja Bosni najviše duguje!
 
Dakako, bosanski patriotski front, ako ga ima – ma, mora da da ima, nema pravo davati gotovinu za veresiju, na način jalove borbe oko ničega osim za međusobne privatne račune. Čović je u pravu da oni koji prisvajaju Bosnu samo iz ličnih interesa najviše štete Bosni, ali oni koji se poistovjećuje s Bosnu u cilju njene slobode i časni, oni su pravi i istinski bosanski sinovi i kćeri. Nadam se da nas takvih u Bosni i izvan Bosne danas najviše ima.  Ako Bog da!      pressmedia.ba