Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 

00a1 25 republika srpska tablai vojno i politički. Vojska RS-a je u tom trenutku doživjela vojni slom..." Richard Holbrooke, kao medijator daytonskih pregovora,

imao je šansu realizirati temeljni cilj Washingtonskog sporazuma – konačno uobličenje Federacije BiH. Pred sobom je imao poraženog Karadžića, i vojno i politički. Vojska RS-a je u tom trenutku držala pod svojom kontrolom samo 35 posto teritorije BiH i doživjela je vojni slom. Karadžićeva RS je politički bila uništena jer pregovori u Daytonu su počeli nakon što je Karadžić podnio ostavku na sve svoje funkcije, a to znači da njegova zločinačka tvorevina u tom trenutku nije postojala ni kao vojna ni kao politička činjenica. On je umjesto u Dayton otišao u prošlost kao ratni zločinac. Srpsku delegaciju je vodio Milošević i imao je mandat pregovarati u ime bosanskih Srba. Uz njega su bili u delegaciji Momčilo Krajišnik kao predsjednik Skupštine poražene Republike Srpske i Nikola Koljević kao Karadžićev potpredsjednik, te ostali funkcioneri RS-a.

Međutim, oni nisu uopće sudjelovali u pregovorima jer ih je Milošević odmah na početku isključio. Konačni tekst Sporazuma vidjeli su tek pred parafiranje koje je inače kasnilo oko 45 minuta. Sve delegacije su bile u svečano opremljenoj sali i čekale trenutak potpisivanja koje se trebalo obaviti na pozornici za stolom. Srpska delegacija se nije pojavljivala i nastalo je komešanje. Nitko u tom trenutku nije znao o čemu se radi.
Naknadno je objašnjeno kako je u srpskoj delegaciji došlo do incidenta nakon što je Milošević pokazao dokument Sporazuma. Navodno se Koljević u tom trenutku onesvijestio tako da je njegov oporavak bio razlog tog kašnjenja. U Sporazumu nije bilo ”srpske države”, nije legalizirana ona ratna zločinačka tvorevina RS-a nego je pretvorena u jedan entitet u državi BiH, s nadležnostima koje su ekvivalentne kantonima u Federaciji BiH. Richard Holbrooke koji je vodio pregovore i koji je pripremio daytonsku konferenciju, iako je imao čistu pregovaračku poziciju, ipak je pregovore vodio u drugom smjeru.

On je u svojim pripremnim aktivnostima faktički neutralizirao Karadžićev poraz i vojni slom Republike Srpske. Tako je postigao da se u Ženevi 8. septembra, samo mjesec dana nakon ”Oluje”, potpiše sporazum između ministara vanjskih poslova BiH, Hrvatske i SRJ kojim se de facto legalizira Republika Srpska. Jasan je bio interes Hrvatske i SRJ, odnosno Tuđmana i Miloševića, da se takav sporazum potpiše, ali nije bilo jasno u čije ime i za koji interes je to učinio tadašnji ministar BiH, Muhamed Šaćirbegović. (On nikada javno nije objelodanio po čijem nalogu je to uradio). U tom trenutku, nakon vojnog sloma, Republika Srpska je bila pred nestankom. Međutim, kada su krenuli pregovori, ta legalizacija Republike Srpske je bila činjenica od koje je Holbrooke krenuo i koju nije dozvolio dovesti u pitanje. Pretpostavka pregovora, dakle, bila je entitetska podjela države, a ne Federacija BiH dogovorena u Washingtonu. Također, on je kao neospornu činjenicu pregovora postavio dogovor Tuđmana i Miloševića o razmjeni teritorija, tako da Posavina ostaje unutar RS-a, a Grahovo, Glamoč i Drvar u Federaciji.

Kada je državna delegacija BiH pokušala to osporiti, reagirao je Milošević, na plenarnoj sjednici, pred svim delegacijama, i faktički objelodanio svoj dogovor s Tuđmanom o podjeli BiH. On je otvoreno i veoma energično izjavio: ”Ja sam to s Franjom davno dogovorio i o tome nema više rasprave”. Znalo se što su njih dvojica ranije dogovorili, ali se nije vjerovalo da će to ući u Sporazum i da će biti legalizirano. Holbrooke se čvrsto držao tih prethodnih dogovora kao činjenica o kojima nije dozvolio nikakvu raspravu. Pregovori su uglavnom vođeni oko teritorijalne entitetske podjele i osnovni problem je bio kako osigurati 49 posto teritorije za RS kada je u tom trenutku ona postojala samo na 35 posto. Kako i kuda povući granicu među entitetima? U jednom trenutku, u pregovorima, Richard Holbrooke je pod pritiskom be-ha delegacije prihvatio da RS-u pripada samo tih 35 posto teritorije. Izetbegović je bio veoma čvrst i odlučan, uz podršku ostalih članova delegacije, ne popustiti i ne prepustiti ni pedalj teritorije koju je držala Armija BiH.

Kada je to vidio Milošević, poludio je. Pod snažnim pritiskom Kontaktne grupe (vodeće zemlje Evrope i Rusija), teritorijalna podjela BiH među entitetima je vraćena u okvire 51:49 posto. Međutim, nedostajala je teritorija za RS. Kako je kompletirati i osigurati? Nastao je problem.
Tuđman je bio nakratko u Zagrebu jer je sastavljao Vladu nakon izbora. Brzo se vratio u Dayton i slavodobitno i velikodušno izjavio da će on ”dati” tu teritoriju. To je značilo da se HV i HVO moraju povući sa dostignutih linija prema Banja Luci u vojnoj akciji ”Oluja”. Tako je Tuđman za pregovaračkim stolom, povukao HV i HVO sa dostignutih linija i faktički objelodanio da nije osvajao teritoriju BiH od vojske RS-a nego da je čuvao za RS, po dogovoru koji je Milošević već obznanio. HV i HVO su se povukle na liniju dogovora iz Karađorđeva i Graza: Grahovo – Glamoč – Drvar. Ti povijesni srpski krajevi su potpali pod administraciju Federacije BiH, preciznije pod hrvatski kanton 10. Posavina, gdje su Hrvati bili relativna većina, potpala je pod administraciju RS-a, izuzev Orašja iz koga se HVO Đure Matuzovića nije htio povući cijeli rat, usprkos naredbama iz Ministarstva obrane RH.

Karta entitetski podijeljene BiH sve je više dobivala oblik ”Tuđmanove salvete” koju je objelodanio Paddy Ashdown. Daytonskim sporazumom je postignut mir, ali je bio nepravedan. Istina, Hrvatska je dobila nazad svoju teritoriju koja je bila pod okupacijom druge države, BiH je stavila pod svoju kontrolu Abdićevu autonomiju i oslobodila bihaćku Krajinu od Karadžićeve okupacije. Karadžićevi Srbi su dobili RS, ali bez Karadžića, Milošević je ostvario svoj reducirani plan i oslobodio se pritiska međunarodne zajednice. Važno je napomenuti, a to se ne želi znati, da bez ”Oluje” ne bi bilo Republike Srpske. Da je HV ušla u Banja Luku, ili da je u Banja Luku ušla Armija BiH, čak i sa simboličnim snagama, Republike Srpske ne bi bilo. Karadžićeva Vojska RS bi bila potpuno poražena, on bi zajedno s Miloševićem potpisivao sporazum o kapitulaciji, a ne Daytonski mirovni sporazum. U Daytonu je faktički objelodanjeno da se ”Oluja” odvijala po ”Tuđmanovoj karti”, koju je u javnost iznio Paddy Ashdown, i da je ta vojna akcija trebala osigurati opstanak RS-a.

Ashdownova bojazan da se time dijeli BiH bila je potpuno opravdana. Opstanak RS-a je bila posljednja zaloga za obnovu Herceg-Bosne unutar Federacije i konfederacija s Hrvatskom. To što su u tim vojnim akcijama stradali vojnici koji nisu znali za dogovore i koji su faktički žrtvovani nije mnogo zabrinjavale tvorce udruženog zločinačkog poduhvata. Treba se samo prisjetiti žrtava na liniji obrane Mrkonjića – za koga i za što su izginuli? Nitko od njih nije znao da je njihova borba unaprijed bila osuđena na neuspjeh. S druge strane, euforično se slavilo ne pitajući kako je bilo moguće osvojiti toliku teritoriju za tako kratko vrijeme bez velikog otpora. (To se pitao i Ashdown). Naravno, slavljenici nisu znali da će se uskoro morati povući sa ”osvojene” teritorije. Veće žrtve su izbjegnute jer je Milošević ipak Srbe uputio da se na vrijeme pripreme za evakuaciju; ”Oluja” za njega nije bila iznenađenje. Oko 150 hiljada Srba je napustilo Hrvatsku. Oni koji nisu poslušali, naivno vjerujući u svoju nevinost, uglavnom civili, stradali su naknadno – pobili su ih psi rata. ”Oluja” je bila pretpostavka Daytonskog sporazuma, ali i dosljedan epilog promašenih i zločinačkih politika. Ona je bila završna vojna akcija kojom se trebao konačno realizirati sporazum Tuđmana i Miloševiće iz Karađorđeva, odnosno Bobana i Karadžića iz Graza.

Što je dobila BiH? Kompenzacija za entitetsku podjelu države bio je državni subjektivitet BiH, ali bez prefiksa ”republika”, njen teritorijalni integritet i cjelovitost u međunarodno priznatim granicama, kontinuitet u međunarodnim organizacijama, formiranje temeljnih državnih institucija.
Entiteti izričito nisu države i sastavnice su BiH, uz to oni nisu formirani na etničkom nego na građanskom principu po kome su sva tri
konstitutivna naroda ravnopravna u njima. Hrvatima i Srbima je data dodatna garancija ravnopravnosti odredbom da entiteti imaju pravo na paralelne veze s Hrvatskom i Srbijom. (U tom trenutku ta odredba je trebala eliminirati strah kao posljedicu rata, ali ona će kasnije postati zakačka za koju će se kačiti velikodržavne aspiracije). U suštini, BiH kao međunarodno priznata država, cjelovita i neovisna, pretvorena je u nefunkcionalnu, neracionalnu i nedemokratsku državu. Entitetsko uređenje je nefunkcionalno jer omogućuje blokadu državnih institucija, neracionalno jer četiri nivoa vlasti čine ogromnu, neisplativu i nefunkcionalnu administraciju, nedemokratsko jer krši temeljna ljudska prava i diskriminira građane države na nacionalnoj i ljudskoj osnovi. Dodatno, postojanje RS-a neprestano politički destabilizira državu i društvo jer je argument hrvatskoj nacionalističkoj politici za obnovu Herceg-Bosne preko trećeg entiteta, a za bošnjačku politiku ona je nagrada za agresiju i genocid.

Epilog Zločinačka politika Franje Tuđmana je dobila dva različita epiloga. Prvi je onaj daytonski po kome je veći dio Tuđmanovog plana ugrađen u Sporazum. Sačuvana je zločinačka tvorevina Republika Srpska na 49 posto teritorije BiH, koja je ostala kao trajna politička činjenica u BiH i koja je zaloga nadi da će se preko nje obnoviti Herceg-Bosna. Također, Sporazumom je legalizirana razmjena teritorija i etničko čišćenje unutar BiH koje su dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, a što je javno obznanjeno u toku samih daytonskih pregovora. Faktički, agresori na BiH su nagrađeni, a ne kažnjeni. Drugi epilog je onaj haški, u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. U presudi Žalbenog vijeća koja je konačna, stoji: ”Pretresno vijeće je konstatovalo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao ”dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.”

U presudi Pretresnog vijeća, koju je Žalbeno vijeće prihvatilo i učinilo konačnom, stoji: ”U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizlazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja”. ”Organi i strukture” Herceg-Bosne, te ”ljudstvo HVO-a”, ostvarujući svoj zločinački cilj, počinili su zločine protiv čovječnosti, prekršili zakone i običaje ratovanja, te izvršili teške povrede Ženevske konvencije iz 1949. godine, ”uključujući ubistvo, progon, zatočivanje, protivpravni rad, prisilno premještanje, deportaciju, nehumana djela, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera koje nije bilo opravdano vojnom nuždom, uništavanje ustanova namijenjenih religiji i obrazovanju, protivpravni napad na civile, te protivpravno terorisanje civila, … silovanje i seksualno nasilje, … pljačkanje i oduzimanje imovine širokih razmjera.” (Iz Presude Žalbenog vijeća). Također, Žalbeno vijeće je u svojoj (konačnoj) presudi proširilo odgovornost Republike Hrvatske za međunarodni sukob i za okupaciju teritorije na kojoj je proglašena zločinačka tvorevina Herceg-Bosna, na cijelu BiH.

U Presudi se izriče: ”Žalbeno vijeće, proprio motu, poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između snaga HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (Armija BiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena dejstva. Žalbeno vijeće podsjeća na to da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava i smatra da su konstatacije Pretresnog vijeća o tome da je u konkretnim dijelovima Bosne postojao međunarodni oružani sukob dovoljni za to da odredbe u vezi s teškim povredama budu primjenjive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrditi neophodni neksus s tim oružanim sukobom.”

Dalje se u presudi izriče: ”Kada je riječ o zaključku Pretresnog vijeća o stanju okupacije, Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće ispravno analiziralo je li stanje okupacije postojalo u relevantnim opštinama u vrijeme kada su određeni zločini protiv zaštićenih osoba i zaštićene imovine počinjeni na okupiranoj teritoriji… Žalbeno vijeće također smatra da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa. Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama, i Žalbeno vijeće konstatuje da Prlić, Stojić, Praljak, Petković i Ćorić nisu uspjeli pokazati da je Pretresno vijeće pogriješilo u tom svom zaključku.” Pouke iz udruženog zločinačkog poduhvata nisu povučene uprkos teškim zločinima koji su izvršeni i haškim presudama koje su ih sankcionirale. Hrvatska ratna politika Herceg-Bosne je nastavljena i nakon Tuđmana, i dalje čvrsto oslonjena na politiku iz Hrvatske i na postojanje Republike Srpske koja je konačno legalizirana Daytonskim sporazumom.

Pitanje, je li moguća autohtona hrvatska politika u BiH nakon haških presuda, koja polazi od stvarnih i opravdanih interesa naroda, otvara jedno važno prethodno pitanje: može li se hrvatska politika u cjelini, hrvatske institucije i narod, uključujući i Crkvu, suočiti s haškim presudama i sa dokazanim zločinima koji su počinjeni u ime ”strateških interesa hrvatskog naroda” prema državi BiH i Bošnjacima kao narodu? To više nije političko pitanje nego moralno. U situaciji u kojoj se danas nalaze bosanskohercegovački Hrvati, politička perspektiva se može otvoriti samo na moralnom putu. Svaka hrvatska politika u BiH je uvjetovana prihvaćanjem odgovornosti za svoj udio u ratu u BiH i za zločine koji su počinjeni u ime naroda. Te zločine je utvrdio nezavisni međunarodni sud i oni su bili dio udruženog poduhvata, dakle ne slučajni ispadi neodgovornih pojedinaca neposlušnih vlastima. To praktično znači da bez sumnje treba prihvatiti presude suda, pokloniti se žrtvama zločina, tražiti oprost i trajno se distancirati od zločinaca na kojima je krivica individualizirana. Haški sud je pružio mogućnost narodu da zbaci sa sebe kolektivnu krivicu za zločine koji su učinjeni ipak u njegovo ime. Ovaj put moralnog čišćenja, a to je jedini put koji otvara političke mogućnosti narodu.

Zašto je to važno? Priznavanjem zločina i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj s Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše hrvatske žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini je jedino moguće postići jednakost; inače nismo ni jednaki, ni ravnopravni. Tek kada uz žrtve postanemo jednaki, možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve. Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost. Iz te jednakosti možemo povratiti povjerenje, možemo biti garancija da se to nikada više neće ponoviti. Bez te garancije mi ćemo uvijek biti zločinci. Nikada nećemo biti jednaki, niti ravnopravni. Tek kada se to postigne moguće je voditi neku nacionalnu hrvatsku politiku u BiH. Bez istine nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti! (Prenosimo s portala Autograf)