Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 

dodik lovrDodikova ukrajinska ikona, "bošnjački" original Modigliani i Affan Ramić nacrtan Zukinom rukom.

Žalio mi se nakon rata Adil Zulfikarpašić u njegovoj kući u Cirihu: "Zamisli, moj Avdiću, lopovi mi prije nekoliko nedjelja provalili u kuću, iskoristili priliku dok sam odveo mog cuku veterinaru pa upali i odnijeli 40-50 hiljada franaka. Neki naši kriminalci iz Bosne, nema ko drugi." Ima lopova i izvan Bosne, govorim mu. "Ima, ali nema ovakvih seljaka", ne odustaje dok me vodi kroz kuću. Zaustavljamo se pred veličanstvenom slikom na zidu. "Evo, vidiš, ovo je Modigliani, procijenjen je na 15 miliona franaka, da su pravi profesionalci, sliku bi ukrali, a ne sitnice od para iz ladica." Dolazak Željka Samardžije, ambasadora Bosne i Hercegovine u Rusiji, na sarajevski Aerodrom krajem prošle nedjelje više je ličio na prizemljivanje neke "mule" kolumbijskog kralja droge Pabla Escobara na aerodrom u Miamiju nego na povratak visokog diplomate u matičnu zemlju. Ambasador Samardžija je u svom prtljagu krišom, ilegalno donio i utuživu robu - ukradenu ikonu koju je ruska diplomacija vratila, kako se to kaže, darodavcu, Miloradu Dodiku. Samardžija, barem tako svjedoči njegov dosadašnji rad u državnim institucijama, lišen skandala, nije neko bez skrupula, stida i obraza, pa ni sigurnosne kulture i zakonskih procedura da bi tu suspektnu operaciju obavio tako da se na njemu ne mogu golim okom primijetiti nelagoda i nesnalaženje zbog nedolične, ponižavajuće uloge koja mu je dodijeljena. Međutim, pravila igre, čak i ako su u koliziji sa zakonom, u državnim poslovima nameće onaj na vrhu, u ovom slučaju Milorad Dodik, i ne možeš računati ni na kakav ozbiljan ni neozbiljan državni posao ako to ne znaš i ukoliko se tome ne povinuješ i prilagodiš.

Vratila me slika zbunjenog, zbog prisustva novinara vidno unezgođenog ambasadora Samardžije u ratni sarajevski logor od prije 30-ak godina kad sam svjedočio nečem sličnom. Dok sam u jesen 1992. stajao ispred zgrade u centru grada, pojavio se poznanik-slikar, ušao u haustor, kiselo me pozdravljujući. Nosio je pod pazuhom sliku, pretpostavljam svoj rad, zamotanu u novinski papir. Ubrzo se na ulici zaustavio transporter UNPROFOR-a, iz njega je izašao vojnik s francuskom zastavom na uniformi i ušao u isti haustor. Nije mnogo vremena proteklo, francuski vojnik izašao s onom slikom "u papiru", a nakon njega i poznanik-slikar sa pakovanjem od dva kilograma kafe. Naturalna trgovina. Primopredaja "dobara" je obavljena glatko uz samo jednog svjedoka, koji bi bio rahatniji da to nije bio. Sretali smo se tokom rata još nekoliko puta, slikar i ja, ali uvijek je nad tim susretima visila sjenka tog, za njega ponižavajućeg događaja. Bez ikakvog razloga, jer je (samo)ponižavanje, spuštanje razine osobnog dostojanstva, ponosa i kriterija, spadalo u legitimne tehnike preživljavaja u ratu.

Slike, umjetnine, antikvitetske dragocjenosti bile su u ratu često dogovorno sredstvo plaćanja, mnoge su Sarajlije preživjele, jele, pile, grijale se... prodajući "porodično srebro", zalihe, komadiće i dokaze predratnog pristojnog i kultivisanog života. Istovremeno, umjetnička djela bila se žrtve pomahnitale, neobuzdane pljačke unutar grada, a pogotovo u njegovim okupiranim dijelovima. Bogata bi, zabavna i poučna bila hronika, ili angedotalni aspekt sudbine brojnih umjetničkih djela ostavljenih na milost i nemilost što profesionalcima, psima rata, što novopečenim kolekcionarima - naturščicima. Takvi su bili zakoni ratnog tržišta, odnos ponude i potražnje, slike su drastično gubile na vrijednosti, skoro do bescijenja, a cijena kafe i drugih nužnih, a deficitarnih roba je rasla u nebesa.

DERNECI KOD BERBERA: Kada je u ljeto 1992. godine slikar Mersad Berber s familijom napuštao Sarajevo, nije mogao u trasporter UNPRFOR-a kojim su ga (opet!) Francuzi evakuirali, unijeti ništa od goleme umjetničke građe iz svog ateljea na Ciglanama. Gradska, a i seoska, legenda kaže da je ključeve ostavio kod svoje predratne spremačice. Neko od njene familije je u ateljeu organizirao permanentne derneke pa, kad bi zafalilo pića, ića, cigara... našao bi se doborovoljac unutar okupljene družbe akšamlija i (iz)uzeo prvu sliku iz Berberove ostavštine koja bi se našla pri ruci i skoknuo do obližnje pijace, pa ili prodao, ili razmijenio je za "nešto konkrenije", piće, mezu, cigare najčešće. Kada je godinu-dvije kasnije jedan od komšija velikog slikara uspio doći u Zagreb i sresti se s Berberom, bio je upitan za sudbinu ateljea, slika, crteža, skica... koje su ostale iza njega. "Čujem da mi se prodaju slike po Sarajevu", pitao je Maestro. "Aha, prodaju uveliko..." "I, kakva im je cijena, pošto se prosječna moja slika prodaje?" "Pa, kako koja, uglavnom idu k'o halva, 'tri za deset'." (Za neupućene: tri za deset bio je u ratu uobičajeni "model" kupovine cigareta, skovan i uvjetovan deficitom sitnog novca pa su se tri kutije cigareta, uglavnom "drine" zamotane u novinski papir, ili knjižni blok raskupusanih knjiga, prodavale za 10 njemačkih maraka - "tri za deset").

U vrijeme Berberovog odlaska iz Sarajeva, u njegovom prvom komšiluku na Ciglanama nastanio se tadašnji član Predsjedništva BiH Nenad Kecmanović. Dodijeljen mu je stan Bogdana Tanjevića, legendarnog košarkaškog trenera sarajevske Bosne, koji je godinama prije rata živio u Italiji -Trstu. Kada je nekoliko mjeseci kasnije Kecmanović, predratni rektor Univerziteta u Sarajevu, lider Saveza reformskih snaga, "ispario" iz Sarajeva i obreo se najprije na Palama, a kasnije i u Beogradu, iza njega su ostale bjeline na zidovima Tanjevićevog stana, tamo gdje su bile umjetničke slike. Treba li napominjati da je Boša čovjek koji ima i dovoljno para i još više ukusa i likovnog znanja, ali i prijatelja vrhunskih slikara, da bi sebi dozvolio luksuz da u stanu drži jeftini likovni bofl. Ko zna, možda je predratni Dodikov stranački šef, a nakon rata savjetnik, počastio likovnog sladokusca, kolekcionara ukradnina iz Laktaša nekom od "poplašenih" slika iz Sarajeva. (Usput, žalio se prije mnogo godina jedan regionalno poznati i priznati "fashin guru", dakle šaner koji opskrbljuje biranom, markiranom robom poltičku, estradnu, kulturnu elitu, kako mu je najteže poslovati, naročito odijevati Dodika: "Svake mi godine pobjegne za broj gore.")

GENERALU IMA KO DA SLIKA: Odmah nakon rata, izvjesni američki pisac objavio je krimić "Balkanska mafija", ili sličnog naslova, čiju je radnju smjestio u ratno Sarajevo među kradljivce umjetničkih djela i njihovu umreženost u regionalne i planetarne lance (pre)prodaje opljačkanih umjetničkih djela. Objavili smo u "Slobodnoj Bosni" dijelove tog (polu)špijunskog krimića, nakon čega me je jedan ovdašnji policajac upozorio na brojne netačnosti i faktografske pogreške u njemu. Kao jedan od "pacovskih" kanala koji su, prema autoru, korišteni za izvlačenje umjetnina iz Sarajeva, navedeni su humanitarni konvoji s ljudima koji su napuštali sarajevski logor, a moj sugovornik mi je objasnio da je bio dio specijalne policijske ekipe koja je formirana da bi spriječila taj kriminal i kontorlirala šta, pored putnika, izlazi autobusima iz Sarajeva.

Mogli su policijski oprerativci kontrolirati "obične" građane, ali ne i ugledne i utjecajne ljude u gradu koji su se "ponovili" kolekcijama slika iz napuštenih sarajevskih stanova. Jedan je od najutjecajnih sarajevskih policajaca u ratu okupirao stan uglednog sarajevskog novinara i političara Mustafe Čengića (autora polemične knjige o Aliji Izetbegoviću, objavljene prije nekoliko godina) i godinama nakon rata odbijao vratiti najprije njegov stan, a potom i vrijednu kolekcijsku umjetničkih slika iz njega. Ne znam kako je i kada ta svinjarija okončana, ali znam da je u cijeli slučaj bio uključen i Carl Bildt, prvi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, budući da je oštećeni Čengić tokom rata bio stanovnik, a kasnije i državljanin Švedske. Ali, zato pouzdano znam, gledao svojim očima iz bašte nakon rata kultne kafane "Lora", kako je deložiran jedan od najviših oficira Armije RBiH, predratni oficirčić JNA, koji je u ratu uspio osloboditi tek 150-200 kvadrata stana u centru Sarajeva u kojem je prije rata stanovala poznata televizijska voditeljica i krasotica Sanja Damić. Nekoliko sati su siroti vojnici iznosili "MTS", stvari svog generala, među kojima je vidno mjesto zauzimao ozbiljan fundus umjetničkih djela. Pitao sam tih dana Sanju, koja je odnekud iz daljine doputovala da preuzme ključeve i vlasništvo nad stanom, je li joj ratni uzurpator stana "zavrnuo" slike, rekla je da nije, jer su "slike bile njegove". Kako njegove? Okud njemu? Nije, sasvim sigurno, s njima ušao u rat, nije tada ni živio u Sarajevu, a tokom opsade ih je mogao nabaviti samo na jedan način: ispod ruke, po "nabavnoj" cijeni...

STARI KAO ROSO U PODNE: Kada je Franjo Tuđman u proljeće 1994. godine prihvatio da se u duhu Washingtonskog sporazuma formira Zajedničko zapovjedništvo Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, poslao je u Sarajevo dvojicu bivših francuskih legionara Antu Rosu, kao dozapovjednika, i Antu Žonija Maksana, njegovog zamjenika. Nisu se dugo zadržali u Sarajevu, uklonjeni su nakon zataškanog skandala kada su kroz tunel u grad ubacili ozbiljnu količinu droge pa u tišini, da se ne kvari tek navrat-nanos uspostavljeno ratno savezništvo, vraćeni u Hrvatsku, gdje su, navodno, "bili potrebniji". Roso i njegovi suradnici imali su u Sarajevu ozbiljnijeg, unosnijeg i otmjenijeg posla od dilanja narkotika, pričao je jedan njihov lokalni pomagač: posjedovali su spisak rijetkih, vrijednih anikviteta, unikatnih arefakata... s imenima i adresama njihovih posljednjih, predratnih vlasnika, vjerovatno urađen u nekim ozbiljnim svjetskim krijumčarskim centrima, dostupnim avanturistima i desperadosima iz francuske Legije stranaca. Šta su od planiranog uspjeli obaviti, otkupiti od osiromašenih vlasnika i "izmjestiti" izvan Sarajeva, nije poznato. No, kada je ubrzo nakon povlačenja iz Sarajeva general Ante Roso, umjesto na front, raspoređen za šefa Muzeja Hrvatske vojske, priča o njegovim sarajevskim poslovima i operacijama mi se učinila krajnje uvjerljivom i vjerodostojnom, ima čovjek nos, strast i afinitet za starine.

TAJNA BOŠNJAČKOG MODIGLIANIJA: Žalio mi se nakon rata Adil Zulfikarpašić u njegovoj kući u Cirihu: "Zamisli, moj Avdiću, lopovi mi prije nekoliko nedjelja provalili u kuću, iskoristili priliku dok sam odveo mog cuku veterinaru pa upali i odnijeli 40-50 hiljada franaka. Neki naši kriminalci iz Bosne, nema ko drugi." Ima lopova i izvan Bosne, govorim mu. "Ima, ali nema ovakvih seljaka", ne odustaje dok me vodi kroz kuću. Zustavljamo se pred veličanstvenom slikom na zidu. "Evo, vidiš, ovo je Modigliani, procijenjen je na 15 miliona franaka, da su pravi profesionalci, sliku bi ukrali, a ne sitnice od para iz ladica." Koliko se mogu danas sjetiti, rad velikog italijanskog slikara bio je jedan od njegovih portreta s izduženim likovima kakve je radio tokom svojih godina provedenih u Parizu. Zulfikarpašić mi nije dao baš sasvim razložan i prihvatljiv odgovor na pitanje kako se domogao tako skupe "igračke". Navodno je bio član upravljačkih strukura jedne moćne švicarske banke pa je jedne godine tražio da mu se, umjesto izdašne dividende, da slika Amadea Modiglianija. Kako su i kada skupocjene umjetnine, zlato i druge drangulije stizale u sefove švicarskih banaka, upravo se tih godina moglo saznati iz svjetskih medija, koji su neštedimice izvještavali o zahjevima planetarne jevrejske zajednice da se vrati opljačkano blago koje su nacisti pohranili u trezorima banaka u toj zemlji.

U Bošnjački institut u Sarajevu, svečano otvoren 2001. godine, Zulfikarpašić je iz njegovog "prethodnika" u Zirihu mogao prenijeti samo one sadržaje, knjige, arhivsku hrađu, umjetnička djela koje je odobrila nadležna institucija Švicarske. Nije moglo biti izneseno iz zemlje ništa što je procijenjeno kao kulturno i umjetničko dobro koje pripada kulturnoj baštini te zemlje. A Modiglianijeva slika je bila upravo takav primjer i ostala je u Adil-begovoj ciriškoj kući i nakon preseljenja najvećeg dijela sadržaja Bošnjačkog instituta u Sarajevo. Adil Zulfikarpašić je umro 2008. godine, a već nekoliko mjeseci kasnije gubi sa svaki trag skupocjenoj slici iz njegove kuće, ali i drugoj njegovoj impresivnoj imovini u Švicarskoj, Francuskoj i Bosni i Hercegovini, procijenjenoj na desetine miliona eura. Tužilaštvo BiH je prije desetak godina vodilo opsežnu istragu o pljački Adil-begove imovine, novca iz sefova, umjetnina... međutim, opipljivi rezultati, odnosno imenovanje odgovornih za njihov nestanak, su izostali. Nakon Zulfikarpašićeve smrti, njegovom basnoslovno vrijednom ostavštinom upravljao je Upravni odbor Bošnjačkog instituta kojeg je on za života imenovao, predvođen Zlatkom Lagumdžijom, u kojem su bili još neki uglednici, poput Farisa Gravrankapetanovića, Mirsada Kurtovića. Prema ne sasvim pouzdanim informacijama, istražni organi Švicarske nisu odustali od istrage o nestanku umjetničkog blaga iz ostavštine Adila Zulfikarpašića, jer ono predstavlja kulturno-historijsku vrijednost te zemlje.

"CHIVAS" SA SUZAMA AFFANA RAMIĆA! Kolala je prije rata unutar umjetničke čeljadi u Sarajevu priča o jednom poznatom i relativno priznatom piscu, kojem je njegov književni rad bio nedovoljan, tijesan, pa se ohrabrio baviti slikarstvom, tvrdio da ima dara, dan i noć nije izlazio iz ateljea, sav se na slikanje bacio, zapostavio pisanje i štošta drugo od pređašnjih navika. Niko nije imao srca da mu kaže šta svarno misli o njegovim slikama niti da mu drugarski savjetuje da se okani ćoravog posla i skupe besposlice. Rečeno mu je, međutim to, na neuobičajen, grub i nedvosmislen način. Nepoznati počinitelj je provalio u piščev stan-atelje, pokupio iz njega sve i što je vrijedilo i što nije, tehničku robu, nakit, utičnice, poneku debelu knjigu, čak i stilizirane ramove uzeo, samo slike iz njih izvadio i ostavio na miru. Tako je lopov iznio ne samo vrijednosti iz ateljea nego i svoj kritički sud o talentu i kvaliteti slika, kojeg je pisac ispravno razumio i nikada nakon toga kist u ruke uzeo nije. Neko je tokom opsade ispričao ovu zgodu u kafani kod Džemila, a veliki slikar Affan Ramić, čiji je atelje na Grbavici bio pod neprijateljskom kontrolom, poluozbiljno je rekao: "Nadam se da moje slike neće doživjeti takvu tužnu sudbinu, da će ih pljačkaši odnijeti zajedno s ramovima."

Više od dvije stotine slika ostalo je u njegovom ateljeu na Grbavici i, kada bi ga neko na to podsjetio, Affan bi samo odmahnuo rukom i rekao da će ta ruka naslikati još više i mnogo boljih slika. Unatoč strašnoj tragediji, odnosno tragedijama koje su ga u ratu snašle, niko u gradu ga nije nikada vidio depresivnog, klonulog, niti ga čuo tužnog i bezvoljnog. "De mi , Džemile, naspi četiri 'Chivasa' i na svaki hastal stavi po jednu čašu", rekao je jedno jutro, u kojem je otpušten iz bolnice nakon intervencije na srcu. Dok smo se svi zgledali, Affan je objasnio: "Prepisao mi je doktor da se što više krećem", "... Zamislite vi to, kaže doktor: 'Afane, moraš ubuduće malo više paziti na sebe, nije ti zdravlje dobro.' Pa, bolan, doktore, ako iko pazi na sebe, ja sam taj, u životu ništa jefinije od 'Chivasa' nisam popio." E, takvog sam Affana Ramića, čovjeka neuništivog duha i vjernika u snagu umjetnosti i ljudske slobode, u proljeće 1996. godine, prvim mjesecima nakon Daytona, zatekao u bašti kafane SDP-a kako plače. Teško i glasno. Čuo sam od nekoga da je nakon uklanjanja opsade imao problem sa stanovanjem, da se, nemajući gdje drugo, bio nakratko skrasio u stanu kod Marka Vešovića. Ali, nije bilo to, odnosno nije bilo samo to. Vratio se bio nešto ranije tog dana s Vraca. Zvao ga je neki lik telefonom i ponudio da mu proda slike pokradene iz Affanovog ateljea na Grbavici. Još je entitetska linija na Vracama bila tvrda i žilava pa su se našli u kafani na "našoj" strani, a kombi sa sikama taj je uljez parkirao u "njihovom" entitetu.

"Odvede me kreten do kombija, vidim poredane moje slike, njih 15-20, valjda sve što se nije moglo ranije rasprodati. Kaže, hajde da ovako pazarimo, ti mi daš 15 hiljada maraka i tvoje slike su đuture opet tvoje. Ako ćeš u refuzi kupovati, nijednu ti ne dam ispod milje, ove velike su i dvije-tri hiljade. A ja, bolan, krenuo na Vraca u kupovinu sa 300 maraka u džepu", priča veliki Affan i plače. "Nastavim gledati samo male formate, mislim, naći ću nešto blisko mom jadnom budžetu i negdje pri dnu vidim drag crtež, ogromnu uspomenu: nacrtao me Zuko Džumhur prije mnogo godina u Počitelju. Uzmem tu grafiku, gledam, okrećem-obrćem, vidi onaj zlikovac da sam begenisao i govori: 'E tu ću, k'o tebi, dati za 250 maraka.' Nemam toliko, imam samo 200, de mi, živ bio, spusti cijenu, da ne ispadne da smo džaba dolazili ni ja ni ti. I pristade kreten, uze mi zadnjih 200 maraka iz džepa", završava Affan tužno prepričavanje poniženja kroz koje je nešto malo ranije prošao.

"Stani, nešto mi se tu ne uklapa, ne reče li na početku da si na Vraca krenuo sa 300 maraka?", upitah nimalo umjesno, pa naručih sebi pivo, njemu "Chivas". "Jesam, ali ti preskočih kazati da sam u onoj kafani na Vracama naručio 'Chivas' pa kad konobarica reče da ne drže to skupo piće, dadoh joj 100 maraka da nabavi kako zna i umije. Valjda je zvala taksi da donese iz neke druge radnje. Uglavnom, kad sam se vratio s onim zlikovcem da zalijemo uspješno obavljen posao, čekala nas je neotpakovana boca 'Chivas Regaala', metalik sive boje. Zajedno smo je popili. Ali, nisam plakao sve dok ovdje u kafanu ne dođoh. Valjda će kreten ispričati nekad nekome sličnom sebi kakvog su gospodina i džentlmena opljačkali." Piše: SENAD AVDIĆ slobodna-bosna.ba