Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
Đozo je bio pomalo “bohemski” tip čovjeka. Neka je predavanja pisao u kafani “Parkuši”, a neka, opet, 
u kafani koja se danas naziva “Imperijal”. Tako su nastali mnogi njegovi članci, eseji, studije. Bohemski se volio i oblačiti, pamtimo ga u obično svjetlijoj jakni, s velikom francuskom kapom, ali je najčešće hodao gologlav s karakterističnim bijelim pramenom kose koji je ponekad padao podulje niz jaku košulje. Prema oskudnom broju dokumenata koje mi je ljubazno dao Đozin sin Džemaludin Đozo (ekonomist u Vakufskoj banci u Sarajevu), Husein ef. Đozo rođen je 1912. godine. U prijepisu njegove diplome sa Šerijatsko-sudačke škole stoji da je rođen 1. jula 1912. godine u Barama (Foča), Banovina zetska, te stoji da je 1933. godine završio vrlo dobrim uspjehom Šerijatsko-sudačku školu (Sarajevo) i da se “vladao odlično”. U potpisima diplome stoje imena Dragoslava Jovanovića (izaslanika ministra prosvjete), zatim dr. Šaćira Sikirića (v. d. direktora) i Semiza Muhameda (predsjednika Ulema-medžlisa).
 
Između mnogih profesora predavali su mu Besim ef. Korkut, Muhamed A. Tufo, Salih Safet Bašić i drugi. U ovoj se diplomi još veli da je Husein Đozo “pronađen sposobnim da može vršiti svaku islamsku znanstvenu službu, a naročito da može službovati kod šerijatskih sudova”. Ovo su, dakle, osnovni podaci iz njegove srednjoškolske diplome. Na časovima tefsira na Islamskom teološkom fakultetu (otvoren 1977. godine u Sarajevu) spominjao je da je završio “Atmejdan medresu u Sarajevu”, te se žalio kako u njoj nije bila dobro objašnjena filološka, logička i filozofska terminologija. “Učili smo je na arapskom, učiš mubteda..., haber..., mantik..., ali ne shvaćaš o čemu se radi. Tek sam u Kairu odgonetnuo tu terminologiju.” Ove kritičke ocjene o programu i metodu nastave u “Atmejdan” medresi Đozo je izricao s ciljem da se i mi, budući pedagozi i profesori, služimo terminologijom koju smo auditoriju prethodno objasnili ili mu je razumljiva. Stječemo dojam da je Đozo bio neko vrijeme učenik i Gazi Husrev-begove medrese, te možda i drugih nižih medresa u Sarajevu ili drugdje. Sam je spominjao da je kratko pohađao jednu medresu u Foči. O datumu i mjestu rođenja Huseina ef. Đoze saznajemo i iz Prepisa jednog Rešenja kao odgovora na molbu Huseina Đoze, učenika petog razreda Šerijatsko-sudačke škole. Đozo, regrutiran 26. jula 1932. godine, moli da mu se odloži služba do završetka školovanja, što mu je odobreno “do završetka ili napuštanja školovanja, ali ne dalje od 25 godina starosti...”
 
Ovaj je dokument potpisan 7. januara 1933. godine u Komandi Zetske divizijske oblasti na Cetinju. Nismo mogli ustanoviti gdje je i kada je Đozo služio vojsku, no jasno se vidi po vizama iz njegova pasoša da je već krajem decembra 1934. stigao na studij u Kairo. U pasošu Kraljevine Jugoslavije (Rojaume de Jougoslavie), koji mu je izdat 8. decembra 1934. godine, ne stoji nigdje datum Đozina rođenja, ali stoji da je star dvadeset i dvije godine. Računom se, dakle, dolazi da mu je godina rođenja bila 1912. U ovom “passeportu” stoji još da je Husein Đozo rođen u selu Vranići, Srez Čajniče, Banovina drinska, i da mu je 1934. godine “stalno mesto boravka” u Sarajevu. Veli se još da je “visok, okruglog lica, crne kose, smeđih očiju, pravilna nosa, naravnih usta...” Za brkove i bradu kratko je upisano – “brije”. Sam se Đozo na ovoj vjerovatno prvoj svojoj putnoj ispravi potpisao kao “Đozo Husejin” (premda je svoje ime kasnije najčešće pisao kao Husein). Pasoš je krcat vizama, uglavnom grčkim i egipatskim, s preciznim podacima kuda je sve Husein ef. Đozo dolazio na putu do svog dragog Kaira i Univerziteta El-Ezher.
 
U tom su periodu s njim, kraće ili duže vrijeme, studirali hafiz Mustafa ef. Sahačić, Abdurahman ef. Hukić, Salih H. Alić... Na jednom kartonu (zapravo, studentskom obrascu, prijavi za ispit iz 1938) izdatom službeno na El-Ezheru stoji da je Đozo pristupio ispitu za “visokoškolsku diplomu” (školska hidžretska 1357/1358). Mjesto gdje je bio dužan sjediti bilo je pod brojem 27. Na poleđini ovog kartona, prijave, svojom je rukom napisao: “Položio pismeni ispit dana 20. jula 1939. god.” Zatim je 27. augusta 1939. dopisao “tint tali” olovkom: “Rezultat još nisam saznao.” A onda pri samom dnu kartončića stoji: “28. avgusta sam saznao rezultat o uspjehu. Husein Đozo.” Dakle, Husein ef. Đozo je završio El-Ezher (smjer šerijatskog prava) 28. augusta 1939. godine. Spomenimo još i to da je Husein Đozo za vrijeme Drugog svjetskog rata služio u Dvadeset osmoj SS regimenti kao imam i od nove partizanske vlasti bio zbog toga osuđen jer je, kako stoji u presudi, “svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”. Naime, po presudi Višeg vojnog suda Jugoslavenske armije (II sud, br. 1178/45) potvrđuje se presuda Vojnog suda Komande grada Sarajeva od 5. juna 1945. da Huseina Đozu, “suplenta medrese u Sarajevu”, osuđuju zbog imamskog rada u gore spomenutoj jedinici na kaznu “robije u trajanju od 5 (pet) godina i gubitak časnih prava u trajanju od 5 (pet) godina, jer je presuda pravilno donesena i dobro obrazložena. Vraća se spis. Smrt fašizmu – Sloboda narodu!” U potpisu stoji ime Drage Aćimovića i sekretara suda potporučnika Uroša Bijedića (Komanda Sarajevskog vojnog područja; Vojni sud).
 
Iza godina robije Husein Đozo je radio u privredi. Spominjao je često da je bio “knjigovođa”. Godine 1958. objavio je u Glasniku VIS-a svoj prvi tekst poslije robije. Potom u broju 1-3., iz 1959. godine, Đozo objavljuje svoj tekst o Mahmudu Šeltutu, upoznajući čitateljstvo o novom rektoru El-Ezhera. Otad pa sve do pred samu smrt 1982. godine Đozo je glavno pero Glasnika VIS-a. Spominjao mi je kao svom asistentu: “Meni je širok prostor u Islamskoj zajednici pružio reisul‑ulema Sulejman ef. Kemura. On me je štitio i obezbijedio mi uvjete za rad i pisanje.” Huseina ef. Đozu moja generacija najviše poznaje kao profesora Islamskog teološkog fakulteta, institucije koja je godinama bila njegov san, san svih njegovih “zekat i sadekatul-fitr” fetvi i pisanja. Đozini su časovi bili kao i njegovi članci. Sastojali su se od glavne niti, od “principa i načelnih koncepcija”, kako je volio reći, i “razrada tih principa u povijesnim uvjetima”. Usto su to bili dinamični časovi, puni diskusije i “provociranja” ponekad i s njegove strane.
 
Sjećam se, kao uostalom i sve druge kolege iz moje generacije, da bi Đozo svoje časove započinjao nekom nevjerovatnom tvrdnjom, e da bi nam tako, kako vele pedagozi, mobilizirao pažnju. Jednom (i ne samo jednom) kazao je da on Iblisa i šejtana ne smatra nekim osobnim, uosobljenim entitetom. “Šejtan je, zapravo, ljudska sklonost ka zlu, ona žestina nefsa koju trebamo ukrotiti”, volio je reći. I tada bi krenula žestoka diskusija, neki nisu branili “opstojnost šejtana” i podržavali su profesora Đozu, a neki su, opet, navodili ajete i hadise gdje se vidi da “Iblisa ima i postoji”. Đozo je ovim svojim stavom htio razbuditi želju kod studenata da i o najtežim pitanjima teologije razmišljaju bez ustručavanja. Praktički, za sve njegove časove rekao bih da su bili prijatne debate. On je na predavanjima podastirao svoja velika znanja, dok je šetao prostorijom, stalno je navodio arapske klasične termine, djela, imena, godine, ali nikada nije robovao detaljima. “Znate, ako detalje ne povežete u koncepciju, ako detalji nemaju veze s principima, onda čega su oni detalji?”  Posebno bih izdvojio Đozinu sposobnost lahkoće pisanja. Kao student 4. godine Islamskog fakulteta, i kasnije, kao njegov asistent, prekucao sam na pisaćoj mašini sva predavanja za udžbenike koje je on napisao običnom olovkom. Dolazio bi obično u predvečerje u svoj kabinet i ostajao dokasno. Sutradan, kad bih prekucavao rukopis, zapažao sam da je napisao 8 do 12 stranica! Bio je to lijep stil, logičan i jasan. Đozo je volio razumom i razumskom logikom braniti ono što je izlagao i govorio, te je tako i pisao. Kad smo se kao studenti na ispitima služili njegovom metodologijom, ushićeno bi uzviknuo: “Dobro si! Tako je!” Pritom se, kao i na predavanjima, čulo kako mu umjetne vilice zvone nevjerovatno prijatnim zvonom.
 
Đozo je bio pomalo “bohemski” tip čovjeka. Neka je predavanja pisao u kafani “Parkuši”, a neka, opet, u kafani koja se danas naziva “Imperijal”. Tako su nastali mnogi njegovi članci, eseji, studije. Bohemski se volio i oblačiti, pamtimo ga u obično svjetlijoj jakni, s velikom francuskom kapom, ali je najčešće hodao gologlav s karakterističnim bijelim pramenom kose koji je ponekad padao podulje niz jaku košulje... Kao njegov asistent, bio sam kratko vrijeme svjedokom Đozinih muka s bosanskim čaršijskim mentalitetom i zavidnošću. Dobijao je od muslimana pisma u kojima su ga optuživali za nevjerstvo. “Božiji čovječe, vidi ovo!” pokazivao bi mi pisma. Pritom ih je brižljivo stavljao u svoju torbu i odnosio kući. Druga mu je nevolja bila tajna policija tadašnjih komunista. “Znaš, najteže mi je kad mi saopće u petak da im se trebam javiti u ponedjeljak! Tada se ne mogu ni odmoriti niti plijeviti lijehe luka na imanju gdje mi je vikendica”, govorio bi.
 
Nema sumnje da je Đozino promišljanje islama u našoj Islamskoj zajednici uživalo visoku razinu zvaničnosti tokom šezdesetih, sedamdesetih i isprva osamdesetih godina ovog stoljeća. Bio je u različitim središnjim ulogama u Islamskoj zajednici (urednik Takvima i Preporoda, saradnik u Glasniku VIS-a, predsjednik Udruženja Ilmijje, vjersko-prosvjetni referent VIS-a, savjetnik VIS-a itd.). Prije tog perioda prošao je kroz neobično teška vremena Drugog svjetskog rata (bio je taborski imam u SS diviziji zvanoj “Handžar”, potom dugo godina u zatvoru, iza toga kratko u privredi...). Pa, ipak, u mišljenju Huseina Đoze ne raspoznajemo neke odjelite faze, nagle prijelaze. Djelovao je u vrijeme socijalizma, u periodu kad se vjerskom mišljenju ostavljao oskudan prostor, zapravo ono u tom dobu vegetira na rubu. Đozo je odabrao svoj duhovni zavičaj u islamskom modernizmu, u njemu je započeo i završio svoje pisano djelo. Stoga se s današnje distance sasvim razgovijetno vidi da je Đozo najodaniji, najobrazovaniji i, s obzirom na kontinuitet obnoviteljskog mišljenja, najdosljedniji poklonik islamskog modernizma u nas. Tek ponekad, u njegovim mnogobrojnim tekstovima, prokrade se poneka islamskom modernizmu disonantna misao. No takva su razmišljanja bila zapisana, vjerovatno, u časovima pesimizma i rezignacije ili možda u trenucima preispitivanja svog modernističkog stava.  stav.ba