Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
U ovome kratkom tekstu podsjećam javnost na nekoliko bitnih misli o mjestu i funkciji društvenih i humanističkih znanosti u društvu.
Na ovome mjestu ne treba ponavljati koncepciju metodologije Maxa Webera niti poticati stari spor između prirodnih i društvenih znanosti ili, kako je to u njemačkom govornom području formulirano, između Geisteswissenschaften i Naturwissenschaften. To je danas suvišan i neplodonosan spor. U današnjoj Bosni i Hercegovini pitanja oko znanosti, znanja i visokog obrazovanja treba usmjeriti u drugom smjeru i u kontekst drugih društveno-pragmatičkih ciljeva koji se razlikuju od onih iz 19. i prve polovine 20. stoljeća u Evropi! Neprihvatljivo je, pritom, da preglasni “tehničari” zamagljuju važnost fokusiranja na BOSANSKO PITANJE kao ključno pitanje ove države, njezinih građana i budućnosti. Ovo teško pitanje razrješavaju društvene i humanističke znanosti!!! To im je zadatak i samo one to mogu uraditi. Ko će govoriti i pisati o dramatičnim pojavama i procesima u zadnjih trideset godina Bosne? Ko će razumjeti prljavu ulogu francuske politike i njezinog predsjednika Miterana tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu? Ko će analizirati genocid u Bosni i njegove posljedice po budućnost ove države i njezinog naroda? Ko će opisati smisao ljudskog života u budućnosti ove zemlje?
 
Povodom aktualnih događanja na “kantonalnoj razini” visokog obrazovanja, prešutne pomirenosti s redukcijom nauke i znanstveno-istraživačkog rada na “kanton” ili jedan veliki grad, nužno je reći nekoliko riječi upozorenja za sve one koji se ponašaju karnevalski i privatizirajuće prema znanosti i obrazovanju, te za one koji razumiju važnost povijesnog trenutka i preuzimaju odgovornost prema ovome pitanju. Gotovo je postalo samorazumljivo da je nauka izgubila državni prioritet i brigu – ne postoji ministarstvo za nauku i visoko obrazovanje na nivou države. To otvara prostor za proizvoljnost pojedinaca i partikularnih interesa. Potiskivanje nauke iz sfere interesiranja države vodi provincijalizaciji epistemičkih kapaciteta društva i vladavini iracionalnih objašnjenja društvenih pojava. Reduciranje znanosti i obrazovanja na kantonalnu razinu je strateška opasnost po državu i društvo, to jeste: znanost ne može dati rezultate na kantonalnoj razini! Ona je strateška djelatnost svake razvijene kulture i države-nacije danas. U postratnom i postgenocidnom društvu, kakvo je upravo bosansko-hercegovačko, znanost ima posebno mjesto i zadatak. Odgovore na BOSANSKO PITANJE danas može dati samo znanost – i to primarno humanistička i društvena znanost! O tome treba reći sljedeće:
 
Prvo i najbitnije jeste to da znanost ima cilj da nam ponudi znanstveno objašnjenje pojava i događaja i tako oblikuje strukturu istinosnih stavova o tome šta se događa. To je osnova društvenog znanja i brana protiv relativizma koji je svojstven iracionalnim sredinama. Tamo gdje nema znanstvenih objašnjenja društvenih pojava i procesa vlada predrasuda, sujevjerje i ideološka laž. 
 
Drugo, znanost daje epistemičku osnovu društvene organizacije ili cjelokupnog poretka unutar jedne države. Ona isporučuje znanje ili proizvodi znanje o procesima. Pritom, njena osnova je etička! Time se tvrdi da je epistemičko polazište društvenog znanja (episteme), ustvari, etičko ili, drugim riječima, znanstvenik je usmjeren moralnim držanjem i zahtjevom da govori istinu i predočava je drugim ljudima. Bez epistemičkih kvaliteta, institucije države ne mogu se održavati na funkcionalnoj razini i nad njima se tada nadvija nemoral, korupcija i neodgovornost. Zato je neophodno podsjećati da je osnova svake episteme – etička!
 
Treće, znanost i obrazovanje se ne mogu svesti na tehno-menadžerski narativ. Danas je, nažalost, znanost uhvaćena u sistem birokratije i događa se da o znanosti govore ljudi koju nisu znanstvenici nego menadžeri, tehničari, politikanti, dijelovi budžetskih lobističkih grupa,  a to svjedoči da je nastupila opasna birokratizacija znanstvenog “pogona” u kojem se “profesori/istraživači” pretvaraju u “najamne radnike”, u “zaposlenike” kojima neki “poslodavac” propisuje pravila ponašanja u znanosti. Komercijalizacija znanosti u siromašnom društvu vodi monopolizaciji obrazovanja (samo neki će “moći obrazovati” i samo neki će “biti obrazovani”) i razornom raslojavanju društva koje se često naziva “društvo zasnovano na znanju”. Nauka se zasigurno ne može tretirati kao neko komunalno preduzeće ili poljoprivredna farma, naravno, poštujući ove djelatnosti, niti nauka može biti određenja etničkim atributima u sumornoj etnopolitičkoj zbilji.
 
Četvrto, ne može se nauka svesti na “narativ o citiranosti”. Nikada jedan tekst ili djelimično sudjelovanje na projektu ne mogu biti mjera nauke. Danas je citiranost kvantitativni pokazatelj pozivanja na neki “tekst”, ali nije presudni ili isključivi dokaz kvaliteta i znanstvenosti. Časopisi i citiranje se uglavnom pojavljuju u sklopu velikih izdavačkih kuća (privatnih biznisa). Oni nameću “važnost” tekstova koje će se “elaborirati”. Kvantifikacija i kvantofrenija nisu nužno uslovi znanstvenosti.
 
Peto, znanost treba osigurati smjernice jednom (postratnom) društvu. Ako se društvena znanost potčini dnevno-političkim stavovima i interesnim pozicijama, onda će usmjeravanje finansija na istraživanje i razvoj biti ovisno od “stranačke pripadnosti” ili pripadanja lobiju koji kontrolira znanstveno-istraživačke institucije. Tu će se pojaviti politički komesari koji će smisliti “kriterije” prema kojima će se dodjeljivati sredstva za “istraživačke projekte”. Tu će biti vrlo malo znanosti ili same “stvari znanosti”… Društvo će ostati bez stvarne orijentacijske sile ili strukture koja daje racionalnu orijentaciju.
 
Šesto, o znanosti u jednom društvu moraju odlučivati logičari, metodolozi, epistemolozi, sociolozi znanosti, povjesničari i teoretičari nauke, semiotičari, pravnici i još poneki modalitet znanja. Znanost nije tehnička stvar u jednom društvu ili forma političke direktive. U oba slučaja znanost se destruira i postaje besplodna forma društvene manipulacije. Posljednjih trideset godina o tome svjedoče!
 
Sedmo, zakoni o visokom obrazovanju ne mogu se praviti prema “subjektivnim procjenama” pojedinaca i interesnih grupa, nego prema povijesnom kontekstu u kojem se jedna država i njezino društvo nalaze. Zakon treba osigurati vrhunsko funkcioniranje znanosti i osigurati joj nesmetanu produkciju znanja. Posebno je važno definirati mjesto znanstvenika u društvu! Zakon mora biti motivacijski, ohrabrujući za malobrojne i odvažne ljude od znanja, jer se može desiti da mladi  i obrazovani ljudi neće vidjeti ništa atraktivno ni privlačno u uključivanju u znanstveni pogon i izgradnji znanstvene karijere. Tek tada će se pojaviti teško pitanje mladih znanstvenih kadrova i budućnosti znanosti na univerzitetu! Ovi metodološko-epistemološki stavovi trebaju pomoći akademskoj zajednici u konstruiranju zakonskog okvira znanstveno-istraživačke djelatnosti i obrazovanja na razini univerziteta. Zakon u sebi mora ovo reglementirati i osigurati da se znanost očuva u našem društvu. Naravno, ne smije se smetnuti s uma da znanost ne može biti “kantonalna”, ali neko je oktroirao sistem koji ne daje rezultat i zatvorio nas u njega. Znanost se mora sačuvati od privatizacija znanosti, a društvo od friziranih reformi i profanizacije visokog obrazovanja. Piše: prof.dr. Senadin Lavić (Vijesti.ba)