Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
Puhalo nije sposoban ili spreman priznati koliko su velikosrbizam i nacizam u suštini slične, ako ne i gotovo potpuno iste ideologije.
 No, Puhalu, koji vrlo dobro zna da će sarajevski mediji prenositi kakvu god stupidariju napiše, nije bitno da zna bilo šta o temi koju tretira u svojim kolumnama. Njemu je važno da zauzme kontroverznu polemičku poziciju te da se oglasi što provokativnijim naslovom, a može li biti veće provokacije od paternalističkog dociranja jednom narodu da treba da prihvati, prizna, veliča, nagradi, pa čak i da zavoli književnu dehumanizaciju vlastite prošlosti, kulture čak i identiteta?
 
Ako bi se pokušalo u što manje riječi opisati javni angažman sveprisutnog Srđana Puhala, odlično bi poslužio poznati reklamni slogan “Vegete”: “U sve se miješa”. Kolumnjarama Puhalovog tipa nije toliko važna tema koju komentiraju sve dok je bilo kako komentiraju jer prvi, ali i jedini, prioritet jeste ne ispasti iz fokusa javnosti. No, nije samo naglašena skribomanija zaslužna za Puhalovu neobičnu sveprisutnost u bosanskohercegovačkoj javnosti. Ova banjalučka “teta Vegeta” razloge za svoju relevanciju ponajprije treba tražiti u patološkoj potrebi medija smještenih u Sarajevu da po svaku cijenu pronađu javno angažiranog manjeentitetskog Srbina koji će prihvatiti Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake barem mrvu više od Milorada Dodika. No Puhalove kolumnističke ambicije te posvemašnji manjak standarda sarajevskih medija doveli su do toga da Puhalo sve češće piše o stvarima o kojima nema pojma, a što samo dodatno naglašava njegova u suštini fundamentalno srpska stajališta i perspektive.
 
Puhalo na braniku Andrića:  Puhalo se ovih dana primio tastature kako bi Bošnjacima objasnio u čemu je razlika između Ive Andrića i pojedinih bošnjačkih historijskih ličnosti te zašto je ovaj prvi treba biti prihvatljiv, dok drugi, eto, nisu. Piše tako Puhalo kako “o efendiji Đozi i njegovom djelu možete da mislite šta god želite”, ali da “nije dobro da bilo koja škola ili javna ustanova u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, niti bilo koje osobe koja je nosila njemačku ili bilo koju uniformu vojske koja je sarađivala sa nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom”. Već u sljedećoj rečenici Puhalo uvrijeđeno puhka jer su mu se “potpuno neočekivano” u komentarima na tekst počele “pojavljivati fotografije Ive Andrića iz vremena kada je bio diplomata u Berlinu neposredno prije rata”. Puhala su više od ovih slika osupnuli “bošnjački komentatori” koji su sporne fotografije komentirali riječima “kako se trebaju preimenovati i škole koje nose naziv Ive Andrića, jer eto i on je sarađivao i fotografirao se sa nacistima”.
 
Puhalu su takvi stavovi krajnje sporni jer misli da nema nikakvih “naznaka, a kamoli jasnih dokaza, da je Ivo Andrić bio ljubitelj nacističke ideologije i nacista”, pri čemu se poziva na biografiju Ive Andrića U požaru svjetova te vlastito guglanje po internetu. Ukratko, Puhalo smatra da se Andriću nema šta zamjeriti, čak ni u vezi s fotografijama s nacistima, jer je Andrić tek obavljao svoju dužnost ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Trećem rajhu. Takva afektirana poza zaprepaštenosti poslužila je Puhalu da secira bošnjačku psihu, vrijednosti i historijsko sjećanje te da postavi nekoliko pitanja, tačnije konstatacija u vezi s Bošnjacima.
 
Pita se tako Puhalo “kako je moguće da jedan dio Bošnjaka ne može da razluči u svojoj glavi razliku između posla diplomate i intimnog ljubitelja nacističke ideologije”, pogotovo jer je “tada na vlasti u Njemačkoj bila nacistička partija i Hitler”, te mu nije jasno “sa kim u toj državi je trebao razgovarati i pregovarati ambasador Andrić”. Puhalu kao da nije jasno da je daleko gore biti “službeni” saradnik nacističke ideologije nego njen “intimni ljubitelj” jer, pored toga što ne poznajemo stvarnu intimu većine ljudi, krivicu obično tražimo u onome šta neko radi, a ne šta misli. Činjenica je da Andrić JESTE bio prisutan prilikom potpisivanja ugovora o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, a nije bio na to prisiljen, te da, iako Puhalo tvrdi kako je Andrić prezirao Hitlera i nacizam, pri čemu se poziva na njegovu biografiju, upravo autor te biografije Michael Martens piše kako "razlozi koje Andrić navodi u svojoj molbi da ga smijene nemaju nikakve veze s tim da bi on odbijao pristup Jugoslavije Hitlerovom paktu”. Štaviše, Martens prenosi i kako bi Andrić, da nije izuzet kao Stojadinovićev čovjek, “sigurno učestvovao u razgovorima jugoslovenskog rukovodstva sa Ribbentropom i Hitlerom i pratio sve pripreme pristupanja Trojnom paktu”.
 
Puhalo ispuhao:   Tu dolazimo do još jednog razloga za Andrićevu kontroverznost koju Puhalo kao tipični izdanak srpske političke kulture ne razumije i ne vidi. Andrić je bio intimus i čovjek od povjerenja nekadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Milana Stojadinovića, čovjeka koji je stajao iza sporazuma fašističke Italije i Jugoslavije, koji je približio Kraljevinu Jugoslaviju silama Osovine, političara koji je pokušavao riješiti “srpsko pitanje” tako što bi pola tadašnje Jugoslavije prepustio Italiji, a zauzvrat dobio veliku Srbiju, osobe koja je sama važila za “čovjeka od njemačkog povjerenja” i koja je čak i nakon Drugog svjetskog rata, 1954. godine, u Argentini zajedno s Antom Pavelićem dogovarala podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Andrić je bio sluga istog onog čovjeka za kojeg je, kao službenik Ministarstva inostranih poslova, i napisao Aide mémoire o albanskom pitanju, gdje se zagovara podjela Albanije koja bi, između ostalog, olakšala ne samo asimilaciju Albanaca na Kosovu nego iseljavanje muslimana u Tursku, pošto “pod novim okolnostima ne bi bilo nikakve jače akcije da se to spriječi”. Prilično nacistički tekstovi i hitlerovske ideje za nekoga ko je navodno prezirao i jedno i drugo. No Puhalo nije sposoban ili spreman priznati koliko su velikosrbizam i nacizam u suštini slične, ako ne i gotovo potpuno iste ideologije.
 
Ova intelektualna miopija i kognitivna disonanca dovodi do toga da Puhalo pokušava da “opere” Andrića čak i od načina na koji je isti opetovano prikazivao Bošnjake u svojim djelima. Puhalo tvrdi da “bošnjački nacionalisti bliski SDA” ne podnose Andrića “jer ih naziva Turcima i prikazuje ih u negativnom svjetlu”, a što valjda Puhalu, koji je vjerovatno i odrastao, ali i danas živi u okruženju gdje su takvi termini normalni, nije dovoljno valjan razlog za Andrićevu kontroverznost u bošnjačkom korpusu. No Puhalo pokazuje ne samo nepatvoreno nerazumijevanje već i određenu dozu malicioznosti kada doslovno izmišlja i podmeće da “bošnjački nacionalisti” zamjeraju Andriću “što nije oduševljen Otomanskom imperijom i njenim odnosom prema hrišćanima na Balkanu i što previše naglašava stradanje Srba i Hrvata od strane turske vlasti”. Ovaj “argument” doslovno niko relevantan iz domena bošnjačke kulture nije upotrijebio u vezi s Andrićem i njegovim djelima i Puhalo bi to morao znati ako već ima ambiciju da secira bošnjački odnos prema pojedinim ličnostima.
 
No, kako smo rekli na početku, Puhalu, koji vrlo dobro zna da će sarajevski mediji prenositi kakvu god stupidariju napiše, nije bitno da zna bilo šta o temi koju tretira u svojim kolumnama. Njemu je važno da se zauzme kontroverznu polemičku poziciju te da se oglasi što provokativnijim naslovom, a može li biti veće provokacije od paternalističkog dociranja jednom narodu da treba da prihvati, prizna, veliča, nagradi, pa čak i da zavoli književnu dehumanizaciju vlastite prošlosti, kulture i identiteta? Činjenica da to piše laprdavi pripadnik naroda koji je tokom prošlog stoljeća nožem i metkom na terenu sprovodio tu istu dehumanizaciju samo je dodatna sol na ranu. stav.ba