Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
ali smo izbrojali dvanaest mrtvih četnika Gledam prema Hamzi. 
Stoji samo dva metra od mene. Vidim ga kako mahnito puca prema šumi i nešto mi viče.  Ali i dalje ništa ne čujem. Na vrhu nasipa stoji četnik i čudno se njiše, kao da pijan tetura... Hamza ga rešeta rafalom. Ponovno pogledam niz svoje tijelo. Nema krvi.  Rana posavska jesen. Nestvaran krajolik tjera nas da zastanemo ispod velike krošnje starog jasena. Jutro je, oko 6 sati, tek što smo stigli na Vukšić. S nama su pripadnici bataljona 108. brčanske brigade i jedan dio manevarske policije iz Srebrenika. Trebamo vratiti dio linije koja je već sedam dana u posjedu agresora. Ušli smo u polazni dio terena. Zadatak je da bešumno priđemo što bliže njihovom lijevom boku, osiguramo ovaj dio terena i spriječimo njihov mogući iznenadni napad. Sve je to u redu, međutim, kiše već dugo ovdje nije bilo, gusto je granje toliko suho da se lomi na svaki dodir.
 
Trudimo se biti što tiši, ali nas to dodatno usporava. Druga grupa, u kojoj je i komandir, kreće se putem. Zato su mnogo brži od nas iako je dogovoreno da idemo paralelno. Premda se polahko probijamo kroz gustiš, opet svako malo zastajemo da bismo oslušnuli.  Od lomljenja suhih grana ne čujemo ništa oko sebe, a nas se može čuti nadaleko, kao da stiže krdo slonova. Hvatala me neka nelagoda. Imao sam osjećaj da ovdje nešto nije u redu. Nakon pola sata našeg probijanja i nakon što su nam ruke i lica bili potpuno izgrebani i krvavi, začuli smo pucnjavu. Prvo se čuo jači udar, a potom je počelo puškaranje. Uskoro, po pucnjavi, zaključujemo da se nalazimo paralelno s našom drugom grupom, čujemo njihove glasove, dozivanja, viku.  Ondje je, mogli smo to zaključiti po pucnjavi iz dvije osamdesetčetvorke, bilo gadno.
 
Poslije dvije-tri minute, na samo pedesetak metara od nas, čula se pucnjava i ugledali smo oblak dima. Četnik s pedesettrojkom prašio je iz šume po našim momcima pokrivajući vatrom cio desni bok našeg pravca. Brzo stavljam mali trenutni tromblon i ispaljujem ga prema četniku. Hamza čini isto, ali puca malo više u krošnje, ne bi li se tromblon što više raspršio iznad njih. S obzirom na to da ne znamo koliko ih je ispred nas, nastavljamo pucati, ispaljivati tromblone i bombe iz “pijanog ustaše”... Svako malo mijenjamo položaj s kojeg pucamo. Uskoro je pucnjava potpuno utišala. Nismo sigurni jesmo li ih sredili ili su se samo pritajili. Polahko, puzeći, krećemo udesno, prema putu na kojem su naši. Razvlačim “zolju” da je ispalim na rov koji nas je držao pod vatrom. Lijevo od nas dvije siluete izlijeću iz šikare. Dok sam nanišanio, čujem kako neko viče: “Četnici!”
 
Blijesak i mrak. Jasno mi je samo to da ležim. Gledam u nebo iznad sebe. Pokušavam shvatiti šta se događa i nastojim se uspraviti. Sjedam u travu i bezuspješno pokušavam dohvatiti šljem koji je pao lijevo od mene. Osjećam se dezorijentirano, sve se oko mene okreće. A onda još jedan bljesak ispred nas. Zemlja me zasipa po licu. Dobio sam udarac u desno rame. Tek sada postajem svjestan da ništa ne čujem! Gledam prema Hamzi. Stoji samo dva metra od mene. Vidim ga kako mahnito puca prema šumi i nešto mi viče. Ali i dalje ništa ne čujem. Na vrhu nasipa stoji četnik i čudno se njiše, kao da pijan tetura... Hamza ga rešeta rafalom. Ponovno pogledam niz svoje tijelo. Nema krvi. I dalje ništa ne čujem i čudim se ko me sada, u svoj ovoj situaciji, još i zemljom gađa. Lagano naginjem glavu nastranu: niko me ne gađa zemljom, nego se meci zabijaju u zemlju pored moje glave.
 
Sad ponovo čujem zvukove i pucnjavu, ali mi se čini da je to negdje u daljini. Uskoro shvatam da Hamza i Miralem i dalje pucaju po četnicima štiteći mene. Čujem ih kako viču da se otkotrljam u kanal. Neprestano pucaju, a momci lijevo od nas štite momka koji je ispalio iz ručnog bacača urlajući i spominjući četničku majku! Okrenem se na lijevu stranu i ugledam svoju pušku pored sebe. Malo se nagnem, podignem ju i saspem cijeli okvir prema četnicima. Dočekam se na lakat, zamijenim okvir i onda ponovo saspem svih trideset metaka prema zemunici iz koje se izdizao dim. Još jedna detonacija odjeknu. Balvani do zemunice razletješe se na sve strane. “Idemo”, viknu do mene momak iz Srebrenika. Ustajem i vadim ručnu bombu. Pogled mi luta ulijevo. Momci iz druge grupe preskakali su preko agresorskog vojnika kojeg je Hamza bio pogodio i uskakali u tranšeju. Trčimo naprijed preko čistine i za čas smo pred razvaljenom zemunicom. Okolo je sve razbacano. Dijelovi teškog mitraljeza, odjeća, dijelovi ljudskog tijela, municija – leže svuda naokolo. Dva direktna pogotka iz ručnog bacača napravila su rusvaj.
 
Pucnjava odjekuje niz šikaru i lijevo i desno od nas. Meni se ponovo vrti u glavi, ali manje nego ranije. Odozdo, s naše lijeve strane, dolaze momci iz Srebrenika. Vode pred sobom dvojicu zarobljenih četnika podignutih ruku. Kompletan je dio linije vraćen, a četnici potpuno razbijeni i desetkovani. Dvanaest tijela mrtvih četnika izvučeno je na našu stranu. Sjedam na neka vrata od špere. U glavi mi se i dalje sve muti. Na vratima su crvenom farbom iscrtani četiri “S” i krst. “Jesi li dobro”, dovikuje mi Hamza. Samo mu klimnem glavom. Momak do nas pripaljuje cigaretu. Nudi i mene. Uzmem i zapalim. Momak nastavlja: “Gledao sam s ove strane, ona dvojica četnika izletjela su vam slijeva. Najvjerovatnije su vidjeli nas, ali kad su istrčali, vi ste im bili bliži. Projektil iz ručnog bacača pogodio je direkt u nasip pred vama. Vidio sam kad vas je odbacio nazad kao krpene lutke. Nevjerovatno da vas ništa nije zakačilo.”
 
Pogledam niz uniformu, bio sam sav prljav, ali, hvala Allahu, ni zakačen. Već je bilo oko jedanaest sati prije podne. Hamza me uze za ruku: “Idemo, junače! Hajde, dosta od nas za danas.” Ustao sam, a svaka su me kost i svaki mišić boljeli. Podigao sam pušku i tek tad ugledasmo veliki geler zabijen u kundak. Hamza se nasmija: “Idemo, junače, bit će pušaka! Zarobit ćemo, ako ništa, kao što smo naučili.” Usko smo sjedili pozadi u kamionu i vraćali se kući. Oko nas Posavina u svoj svojoj ljepoti i jesenjim pastelnim bojama. Prelijepi drvoredi jasena i zelene ravnice. Ko bi rekao da se u ovoj ljepoti događaju tako ružne stvari... Da tu, u toj ljepoti, stanuju pustoš, smrt, rat.  stav.ba