Kroz logor je od maja 1992. prošlo oko 6.000 osoba koje su sve vrijeme bile izloženi torturi,

fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju i silovanjima. U logoru je ubijeno oko 700 logoraša, a na desetine žena je bilo izloženo sistematskom izrabljivanju i silovanjima. Logor „Omarska“ je kao i logori „Keraterm“ i „Trnopolje“ formiran 25. maja 1992. godine po odluci Kriznog štaba tadašnje opštine Prijedor. Istina o ratu u BiH ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva. 

Prije dvije godine sam imao premijeru dokumentarnog filma Transforming Tomorrow čija je tematika kritički usmjerena na kompaniju ArcelorMittal koja na putu do profita zanemaruje bilo kakve etičke i moralne principe rada. Naslov filma je radni moto te kompanije i dotiče se jednim dijelom priče preživjelih logoraša kojim nikada nije dozvoljeno da završe forenzička ispitivanja u rudniku Omarska kao mjestu jednog od najstrašnijih logora 90-ih u BiH. Na kraju filma vidimo veliku željeznu instalaciju – Olimpijski toranj u čast londonske olimpijade, „senzacija zvana ArcelorMittal Orbit“, visine 114,5 metara sa legurama čelika iz svih rudnika u vlasništvu ove kompanije.

Objektivno, u tom trijumfu „umjetničke“ imaginacije za zabavu građana Londona mogu se naći i ostaci mrtvih logoraša, njihove istopljene kosti, ali o tome se šutjelo, nije se govorilo, osim u protestima udruženja logoraša i preživjelih žrtava. Ni tri decenije poslije niko se ne obazire na imperativni zahtjev logoraša o izgradnji memorijalnog centra logora Omarska. Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH.

Kroz logor je od maja 1992. prošlo oko 6.000 osoba koje su sve vrijeme bile izloženi torturi, fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju i silovanjima. U logoru je ubijeno oko 700 logoraša, a na desetine žena je bilo izloženo sistematskom izrabljivanju i silovanjima. Logor „Omarska“ je kao i logori „Keraterm“ i „Trnopolje“ formiran 25. maja 1992. godine po odluci Kriznog štaba tadašnje opštine Prijedor. Istina o ratu u BiH ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva.

Njemački filozof Immanuel Kant na jednom mjestu kaže da niko ko bi proveo život među zlikovcima, ne poznajući nikoga drugoga, ne bi mogao imati pojam vrline. Mi smo društvo zgažene vrline, transgeneracijskog grijeha koji će svom potomstvu ostaviti u nasljeđe svijet ubojica, zemlju za zločince. Pravo na slobodno sjećanje je osvajanje prostora slobode od prošlosti kao tjeskobe, zla i krvi, to nije prihvaćeno, pa su ravnodušnost i zaborav samo nastavak zla koje ponižava žrtve i produbljuje jaz među etničkim zajednicama. Taj ponor i jaz su mogući prostor nekih budućih nesporazuma i sukoba. Ako imamo memorijalizirana mjesta onoga što se dogodilo, imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema mogućoj nadi za budućnost. Zato je sistemsko njegovanje zaborava opasno, ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni. Pamćenje je otpor protiv nacionalističkog nasilja koje siluje sjećanje kroz kulturu laži i poricanja stvarajući generacije koje su podložne obmani, manipulaciji i potčinjenosti. U BiH se kroz školske programe, udžbenike totalitarno i lukavo kreira orkestrirana kolektivna nevinost svojih i kolektivna krivnja drugih, što izaziva strah, frustraciju i mržnju naspram drugog.

U tekstu „Lament nad Bosnom“ objavljenom 1995. u The Nation, neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog ugovora, Susan Sontag napisala je: „Niko se ne može braniti da nije znao za zločine koji su se u Bosni desili nakon što je rat započeo u aprilu 1992. godine – Sanski Most, Stupni Do, Omarska i drugi koncentracioni logori sa svojim odajama smrti (u kojima se klanje obavlja ručno, zanatski, za razliku od industrijaliziranog masovnog ubijanja u nacističkim logorima), mučeništvo istočnog Mostara, Sarajeva, Goražda, pokolj najmanje 8.000 muškaraca i dječaka zarobljenih nakon pada Srebrenice, cijeli spisak beščašća. I niko ne može reći da problem Bosne nije evropsko pitanje: demokratija, građansko društvo, multikulturalizam. Zašto, onda, ovi zločini – ove vrijednosti – nisu potakli snažniju reakciju? Zašto se desilo da nije bilo uglednih i poznatih intelektualaca da ustanu protiv genocida u Bosni i u odbranu Bosne?”

Na ovo pitanje ni nakon tri decenije nema odgovora. Mi nismo zrelo društvo koje se moglo temeljito konfrontirati sa svojom prošlošću i koje se naučilo misliti više etički. Etički način je drugi način razmišljanja, za razliku od ideološkog koje je isključivo i jednoznačno. Etički misliti znači truditi se da iskažete svu složenost i kompleksnost stvari i ne svoditi sve na pojam puke etničke pripadnosti. Takvo razmišljanje ne poznaje binarne suprotnosti, u kojima ono što je moje je automatski dobro i istinito a ono što nije moje je zlo, mračno, nepodnošljivo.

Etički misliti znači tragati za istinom, to smo naučili još od starih Grka. Vrijeme u kojem čekamo da otkrijemo etiku i tako pokušamo etički misliti našu istoriju i naše sudbine nikako ne dolazi. Žrtve su ostale u prikrajku, glorificiraju se nasilje i ratni zločinci, tokom cijele godine političari igraju na kartu prošlosti i prijete novim/starim mogućim sukobima. U takvim okolnostima nije jednostavno stvoriti prostor za poštivanje ljudskih prava, za stvaralačku slobodu, za civilni život. To se stalno gura u stranu kako bi se oslobodio prostor za militarizirani narativ. Kako vrijeme odmiče sve je jasnije da nema ni na vidiku nikakve zajedničke interpretacije istorije, to se vidi i u fizički odvojenom obilježavanju nekih događaja – dok jedni slave pobjedu, drugi obilježavaju stradanje. Tako da su datumi pamćenja postali dani retraumatizacije. Kada bi humanizirali odnos prema mrtvima, priznali bi patnju stradalih različitih nacionalnosti u različitim vremenima i to bi bio znak da se stvari ipak mijenjaju na bolje. Ali od toga smo još jako daleko. Za izgradnju povjerenja bi bilo ključno pokazati pijetet prema svim ubijenima i različitim okolnostima stradanja, jednako kao i utvrditi ko su počinitelji zločina. Tehnički je to danas moguće, ali je zbog oštre političke polarizacije nemoguće afirmirati tu vrstu govora.

Sve je kontaminirano, obilježeno je podjelama koje idu još iz Drugog svjetskog rata. Sto puta sam čuo ono kolokvijalno: kada ćemo više prestati govoriti o ustašama, četnicima i partizanima, ali u situaciji u kojoj se odbija kritički reflektirati istorija to je nemoguće. Drugi svjetski rat simbolički nije okončan, ni mrtvim iz Drugog svjetskog rata se ne da mira. Kod nas ne postoji ni konsenzus o značaju pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, što je ugrađeno u temelje EU kao suštinski mirovni poduhvat gdje se prevladavaju razlike u ime nove suradnje. Kritičko reflektiranje o prošlosti, posebno i o najgorim zločinima, je garancija razvoja i demokratizacije. Mi ne uspijevamo okončati ni tradiciju ratovanja, ni tranziciju od ratnog u mirnodopsko stanje. I početak izborne kampanje u BiH uvjerava da će radikalni desni, populistički govor uz poznate identitetske teme i politike biti usmjeren prema individualnim pravima i manjinama.

Politike koje zagovaraju ne samo da ne možemo živjeti jedni s drugima, da moramo konačno riješiti svoje nacionalno pitanje i za sva vremena se jasno razgraničiti, pri čemu na toj zaokruženoj teritoriji svoje nacije treba da bude što manje ili nimalo onih drugih, jesu iste one koje su prije tri decenije otvarale logore. Prešućeni zločin im je omogućio da su danas pobornici takve politike „demokrate“ na kandidatskim listama. Piše: Dino MUSTAFIĆ    (Peščanik.net)

Tko je online

Trenutno 230 guests i no members online

Najnovije vijesti

Domaca Kuhinja