Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

 
 
 
 
"Cjelokupna antibosanska politika koja danas dolazi iz Beograda i Zagreba ide u smjeru tihog i postepenog gušenja Bosne. 
Zato se ništa bitno ne mijenja od vremena Tuđmana i Miloševića koji su militarnim sredstvima pokušali podijeliti i uništiti internacionalno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu", rekao je Lavić.  Budućnost Bosne je u napuštanju podjele na etnoteritorije i uspostavljanju slobode za pojedinca i individualnih ljudskih prava kojima se nadvladava socijalna nejednakost. Ako u Njemačkoj ili Francuskoj može proći ovo što zagovaraju Čović i njegovi saradnici, onda neka bude u Bosni. Ali to nigdje ne može proći, pa neće ni u Bosni.
 
Neka svi predstavnici evropskih institucija i internacionalne zajednice u Bosni danas, polazeći od Sattlera i ostalih koji hoće na Bosni da zarade poene za svoju birokratsku karijeru, u svojim matičnim državama instaliraju Izborni zakon koji predlaže Čović! Izmjena Izbornog zakona je Čovićev pokušaj instaliranja "trećeg entiteta" i omeđivanje etničkog prostora "hadezeovih Hrvata" u BiH. Time bi sev izigrala cjelovita reforma Ustava države BiH. Poručio je ovo u opširnom intervjuu za Vijesti.ba profesor Fakulteta političkih nauka (FPN) u Sarajevu Senadin Lavić.
Koliko se, prema Vašem mišljenju, probosanske stranke u BiH bave trivijalnim i nevažnim u odnosu na ona krupna, suštinski bitna pitanja?
 
LAVIĆ: Čini se da je Vaše pitanje prilično opravdano! Prije svega, pridjev "probosanske" ukazuje da postoji i nešto što mu je suprotnost, odnosno "protivbosanske" ili "antibosanske" snage i stranke. Naglašavanje "probosanske orijentacije" u politici na tragu je razumijevanja važnosti države Bosne i Hercegovine. Tu se iskazuje odlučnost i odgovornost za napredak, razvitak i budućnost bosanskohercegovačke države. Ali, sasvim je primjetljivo da ne postoji bistar pogled i razgovjetno razumijevanje bosanskog oko kojeg se političke stranke okupljaju. Ako se decenijama nudi građanima etnopolitika i konsocijacijski model dogovaranja "vođa stranaka", koji se predstavljaju kao navodni "legitimni" predstavnici "konstitutivnih naroda", onda je sasvim upitno kako se bosansko može misliti iz etničko-religijskog vidika i etnokratije.
 
Potpuno je jasno da u etnopolitičkom modelu nema države, štaviše, ne zagovara se država, nego je sva politička pažnja reducirana na naraciju o etničkoj grupi. Ono bosansko ili državljansko (nacionalno) je potpuno ignorirano i više se ne vidi u maglama etničko-religijske propagande koja kulturno-identitetna pitanja jedne narodne grupe stavlja ispred i iznad države Bosne i Hercegovine. Otuda dolazi destruirajuća naracija o etnoteritorijalizaciji i fragmentaciji države, a ne o razvoju državne infrastrukture, ekonomskom prosperitetu, osiguravanju radnih mjesta odlazećoj populaciji mladih ljudi, poboljšanju obrazovnog sistema i zdravstvene njege građana, te demistifikaciji i denacifikaciji društva.
 
Ciljano su se pomiješale razine na kojima se pojedina pitanja rješavaju. To je dio plana destrukcije Bosne i onemogućavanja njezinog evropskog, građanskog puta. Poluobrazovani manipulatori iz etničkih (populističkih) partija pljačkaju svoje "narode" i u političkoj areni perpetuiraju svađu. Tako bitno utiču na svijest većine ljudi oko nas koji su u obrazovnom smislu vrlo zapušteni i neprofilirani. Oni misle da su jedine moguće teme života dvije-tri etničko-religijske teme o porijeklu "našeg plemena". Sami građani su odgovorni jer šute i trpe preko svake mjere. Pitanja kvaliteta ljudskog života, budućnosti za mlade, integracije države u evropski kontekst, osiguravanje stabilnosti, vladavine prava, priznavanja čovjeka/pojedinca kao najviše vrijednosti u društvu, oslobađanja od konzervativnih i rasističko-šovinističkih narativa i mnoga druga, stoje ispred spornih populističkih svađa poluobrazovanih političkih kreatura koje navodno "predstavljaju narode". Zbog toga građanski model političkog uređenja Bosne ne može više biti ignoriran i potiskivan iz javnog diskursa i života ljudi koji ovdje jesu nepravedno postali zarobljenici rasističko-fašističkih koncepcija i malih grupa smutljivaca koji zloupotrebljavaju narode i religije u Bosni! Prvi put se unazad dvije stotine godina u Bosni treba jasno i glasno ponuditi građansko uređenje društva i demokratske države, gdje će čovjek pojedinac, individua, građanin biti najviša vrijednost političkog života i neće strepiti od "kolektiva" ("plemena") i vođa sa njihovim slugama, korumpiranim policajcima, odmetnutim sudstvom i vladarskim cinizmom.
 
Etnopolitika upozorava i prijeti, preko eksperata za "ustavno pravo" i profesora za "pravo plemena" (kolektiva), ukoliko se nastavi zastupati model građanskog društvenog uređenja i demokratske države, da bi to moglo izazvati novi rat. Povijesna je činjenica, svakako, da su antibosanske snage pokrenule rat da bi poništile Ustav Republike Bosne i Hercegovine i da bi došle do etničkog dijeljenja Bosne što se u Anexu IV prilično ostvarilo. Budućnost Bosne je u napuštanju podjele na etnoteritorije i uspostavljanju slobode za pojedinca i individualnih ljudskih prava kojima se nadvladava socijalna nejednakost. Ratom ostvarena socijalna nepravda je izvor svih frustracija i opasnosti. Dakle, glavno pitanje svih naših političkih rasprava je napredak države Bosne i Hercegovine.
 
Koliko međusobne svađe slabe probosanske snage u odnosu na one pojedince i grupacije koji kroz pitanja, poput recimo Izbornog zakona BiH, žele oslabiti državu BiH?
 
LAVIĆ: Svađe su znak političke gladi za vlašću, s jedne strane, i još uvijek nezrele i nedorasle političke svijesti povijesnom trenutku, s druge strane. Danas je, međutim, bosanska politika u buđenju! I sasvim je sigurno da se taj proces više ne može zaustaviti. Trideset godina etnopolitike stvorilo je pustoš u ovome djelu Evrope i pretvorilo ove države u nedemokratske poretke iz kojih građani bježe na Zapad. Etnopolitička manipulacija ljudima je neviđena na ovim prostorima. One političke stranke koje se predstavljaju kao "probosanske stranke" moraju izdržati medijske spektakle vođa, sveštenika, tajkuna, zov moći, slavu pučke svijesti, te hladne glave pregorjeti malograđanski svijet u kojem smo zarobljeni. Sirota provincija je ugasila znanje i nametnula voluntarizam i obijest kao model života. To se najbolje vidi u sasvim pogrešnom i neopravdanom napadu na Ivanu Marić koja ima apsolutno pravo da slobodno misli i govori s one strane nacionalističkih mitova, a pritom dezavuira sve naše etničke predrasude i neznanja. Umjesto, naprimjer, da se pokrene jedno važno pitanje o imenovanju bosanske populacije u 20. stoljeću i potiče da se misli o tome kako su u Bosni od kraja 19. stoljeća počela da se koriste imena Hrvata, Srba i Bošnjaka, napada se pojedinac koji nije ukalupljen. Ali, nekome ne odgovara da "žena misli" i iskazuje vlastiti stav! Svaki oblik slobodnog mišljena općenito, odmah privlači stotine botova koji iz mraka vlastite pozicije odstreljuju svaku razliku koju zastupa neki govornik u javnom prostoru. Tako se terorom anonimnih sila kontrolira javnost i mišljenje miliona ljudi oko nas.
 
Cjelokupna antibosanska politika koja danas dolazi iz Beograda i Zagreba ide u smjeru tihog i postepenog gušenja Bosne. Zato se ništa bitno ne mijenja od vremena Tuđmana i Miloševića koji su militarnim sredstvima pokušali podijeliti i uništiti internacionalno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. I njih dvojica samo nastavljaju stare projekte! U aktualnim velikosrpskim tumačenjima, naprimjer, država Bosna i Hercegovina se predstavlja kao "državna zajednica", a bh. entitet "rs" kao "republika", pa se entitetske institucije nazivaju "republičkim" umjesto "entitetskim". Pritom, nažalost, posebno je pogubna ona bošnjačka "etnopolitika" koja ne razumije odsudni povijesni čas i ponaša se upravo onako kako odgovara agresorskom velikodržavnom hegemonizmu prvih susjeda - naivno i neracionalno, etnički getoizirano i kroz religijsku svijest.
 
Treba ponoviti po stoti put da bošnjačka politika može biti samo bosanska, nikako etničko-religijska, populistička, imitatorska, voluntaristička, feudalno-ahistorijska, getoizirana. To je politika koja snažno štiti državne interese i zastupa ih na svim razinama sistema. U Bosni danas žive građani, čak smijem tvrditi velika većina se tako osjeća, koji se ne predaju pred etnopolitikom i koji su spremni da grade bosanskohercegovačku državu ravnopravnih građana i slobodnih naroda. Etnopolitika je naše živote pretvorila u korumpiranu zajednicu kojom dominiraju kriminalne grupe ljudi iznad zakona. Uništene su desetine preduzeća i poslova da bi se nekoliko novonastajućih etničko-religijskih oligarhija etabliralo kao vladarski sloj, kao da su svi drugi građani retardirani.
 
Izborni zakon Bosne i Hercegovine mora biti usklađen s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ne može Izborni zakon kao niži pravni akt mijenjati odredbe višeg, odnosno najvišeg pravnog akta kakav je Ustav države. Bosna i Hercegovina je danas država koja se sastoji iz dva entiteta i jednog distrikta, te u svojoj nacionalnosti ima više naroda. Njezin Ustav (Anex IV) rezultat je rata i čudnih intervencija internacionalne zajednice. On je nametnut u vojnoj bazi u Ohaju i nikada nije prošao proceduru usvajanja u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Danas je jasno da Izborni zakon nije ključno pitanje u Bosni i Hercegovini, a priču o tome koristi D. Čović da bi na neki način ostao na političkoj sceni. Čović također stvara velike ucjene i dovodi do napetosti između bošnjačke i hrvatske narodne grupe u Bosni. Niko neće prihvatiti etničko-religijsko glasanje unutar jedne narodne grupe bez ostalih građana države. Ta segregacijsko-rasistička zamisao ide čak ispod razine Dejtonskog sporazuma. Priča o Izbornom zakonu prikriva činjenicu da presude u slučajevima Sejdić i Finci, Zornić, Šlaku, Pilav i Pudarić nisu provedene jer dezavuiraju etnopolitiku i diskriminaciju građana.
 
Mi tek trebamo promisliti kako je legalni Ustav Republike Bosne i Hercegovine potisnut (poništen!) i kako smo došli u stanje pravnog javašluka, "legalizacije" genocidne tvorevine, "pristajanja" na oduzimanje prefiksa Republika ispred Bosne i Hercegovine itd. Sve su to sudbinska i teška pitanja.
 
I dalje ne prestaju miješanja naših istočnih (Srbija) i zapadnih (Hrvatska) komšija/susjeda u unutrašnja pitanja BiH. Kako tome stati ukraj i konačno prevazići tu krizu identiteta koja je kod probosanskih i bošnjačkih snaga očigledno na sceni već duže vremena?
 
LAVIĆ: A šta bi režim u Srbiji danas radio ako ne bi nastavio ono što je Milošević započeo u ratu protiv Bosne? Naravno, tu je i velika odgovornost bezidejnih politika s bosanske strane. U tom vidiku razmatrana Vučićeva današnja politika je logički, dakle, nužni slijed jedne davno započete antibosanske politike koja je instrumentalizirala pravoslavno stanovništvo Bosne i Hrvatske od 19. stoljeća i koristi ga u svojim hegemonijskim projekcijama. Te "prekogranične politike srpstva i hrvatstva" (Z. Delić) ne bi imale smisla bez "miješanja" u poslove Bosne. Vidjelo se šta je Milošević uradio s tom nesretnom populacijom u Hrvatskoj 1995. godine - gurnuo je u propast i ostavio na cjedilu. Ili, kako je Tuđman raspolagao bosanskim Hrvatima u Posavini dok se "dogovarao sa Slobom" oko podjele Bosne.
 
Smišljen je jedan vrlo zavodljiv mehanizam uplitanja u unutarnje stvari Bosne preko navodne brige za srpski i hrvatski narod kao "konstitutivan". Taj mehanizam o "konstitutivnim narodima" u Bosni krije u sebi patološki i ponerički potencijal, odnosno u njoj je nešto bolesno i zlo! Naracijom o "konstitutivnim narodima" u Bosni skrivaju se dva antibosanska destruktivna projekta koja žele da prepolove Bosnu i raskomadaju njezin suverenitet svojim etničko-religijskim fantazmama. Naracija o "konstitutivnim i legitimnim grupama", ustvari, služi hegemonijskoj politici iz Beograda i Zagreba da se objektivira s "pravom" uplitanja u Bosni kao "velika", "okupacijska", "moćna" i tako sakrije kompleks malih iskompleksiranih balkanskih "plemena" koja su stoljećima bila sluge velikih osvajača s Istoka i Zapada. Oni projekte uništenja Bosne skrivaju iza priče o pravu da vode brigu o "svome" narodu!
 
Velikodržavni antibosanski pakt prvih susjeda/komšija uortačio se na ideji da se u Bosni gura konsocijacija i konstitutivnost naroda, da se govori o "zajedničkim institucijama" i "državnoj zajednici". Dobro bi bilo da te ideje istovremeno guraju u Srbiji i Hrvatskoj i mirna Bosna. Ali, ne - to se ne primjenjuje tamo, jer tamo je jedan građanin - jedan glas. Nigdje ne glasaju narodi ili kolektivi - to je nedemokratski! Podvaljivati u Bosni etničko glasanje i "legitimne" narodne predstavnike je vrhunac antibosanske politike i malograđanskog nacionalističkog cinizma. Ovo upravo ide uz zatvaranje očiju pred nemoralom nasilnog veličanja etnoklerikalnih suspektnih slika Bosne! Ovaj antibosanski projekt se može zaustaviti odgovornom i principijelnom bosanskom politikom koja se oslobađa etničko-religijskih stega i isključivosti grupe.
 
Važno je napomenuti da je savremena država, ustvari, politički aparat koji funkcionira preko institucija. Ona je na povijesnoj sceni približno oko dvije stotine zadnjih godina i ona bi trebala biti ispunjenje ljudskih snova o slobodi i jednakosti. Dešava se, nažalost, da u gradnji demokratskih institucija državnog aparata pojedinci i organizirane grupe zloupotrebljavaju državne institucije ili ih pokušavaju zaobići u poslovima organizacije i funkcionalnog učvršćivanja sistema. Tada se radi o razdržavljenju sistema ili deinstitucionaliziranju političke prakse što dugoročno vodi u anarhično stanje i samovolju pojedinaca koji se postavljaju iznad države, odnosno zakona koji važe za sve.
 
Iz dogovaranja "etnolidera" proizlaze velike nelogičnosti i nepravde za građane u svakodnevnom životu. Tako pravosuđe, finansije, obrazovanje, odbrana, komunikacije i drugi elementi sistema padaju u ruke korumpiranih organiziranih kriminalnih grupa. Oni koji bi trebali čuvati državu postaju njezini rušitelji. Policija se pretvara u nekontroliranu represivnu silu u rukama opasnih pojedinaca. Obrazovni sistem se povjerava "tehničarima" i stručnjacima za "našminkane reforme" koji detaljno razgrađuju obrazovanje ljudi. Pred nama se pojavljuje blokirana država, zatočena u nedemokratske predstave i pretpolitičke modele organizacije ljudskih zajednica.
 
Da među probosanski orijentiranim snagama i dalje nema jedinstva očit je primjer Mostar, gdje nisu uspjele postići konsenzus oko zajedničkog kandidata, pa je za gradonačelnika na kraju izabran čovjek koji dolazi iz stranke koja ne priznaje presude međunarodnih sudova pravde i koja je heroja odbrane BiH Atifa Dudakovića nazvala zločincem, premda nikada ni za kakav zločin nije osuđen. Kako na to gledate?
 
LAVIĆ: Strašna je ta unutarbosanska i unutarbošnjačka posvađanost i isključivost, nedostatak okvirne bosanske platforme. Gotovo da je neshvatljivo kako su ljudi ograničeni u ovome povijesnom trenutku i koliko su neodgovorni da smanje vlastite sujete zarad državnog interesa i općeg interesa građana. Mostar je eklatantan primjer takve vrste (ne)odgovornosti! Čini mi se, nažalost, da je mnogo nesposobnih ljudi koji su na razne načine isplivali u vrhove stranaka i doveli do urušavanja političkih struktura i procesa. Oni ne nose nikakvu političku ideju, misao ili stav, već se ponašaju kao "posjednici vlasti i moći", a svi ostali bi im trebali biti "podanici". Nevjerovatno je da toliko ograničenih i bezobzirnih ljudi, muškaraca i žena, pliva vodama politike, s vrlo tankim političkim obrazovanjem, i privatizira institucije sistema i stiče neograničenu moć nad društvom. Sad svi hoće da postanu "političari" jer je to postao najunosniji posao! A politika bez velike ideje je opća propast za sve ljude u zajednici.
 
U politici ne valja slijepo jednoumno jedinstvo. To je ključna intencija etnopolitike - da se jedan cijeli narod stavi pod jedan šešir i da njime upravlja jedan vođa. To je savremena imitacija feudalnog monarha! U strukturi sistema, nažalost, danas sjede brojni ljudi koji imaju "partijski zadatak" da opstruiraju djelovanje državnih institucija i ucjenjuju sve one snage i pojedince koji pokušavaju uspostaviti funkcionalan sistem. To je postalo tako očito da izaziva gnjev kod građana. U takvoj situaciji moguće je generala Dudakovića, i slične velikane odbrane Bosne od združene agresije Miloševićevog i Tuđmanovog režima, nazivati kojekakvim imenima s ciljem da se branilac i žrtva relativiziraju i izjednače s agresorom i zločincem. A s druge strane, osuđeni ratni zločinci se veličaju i slave kao heroji naroda. Ovo je smišljena propagandna perverzija na djelu.
 
Hoće li, prema Vašem mišljenju, izmjene Izbornog zakona BiH, koje će u narednom periodu sasvim sigurno biti u fokusu pažnje domaće i međunarodne politike, odlučiti dalju sudbinu naše zemlje i kako uopšte rasplesti taj Gordijev čvor?
 
LAVIĆ: To nije nikakav čvor! Samo primijeniti kriterije i standarde izbornih zakona iz evropskih država. Ako u Njemačkoj ili Francuskoj može proći ovo što zagovaraju Čović i njegovi saradnici, onda neka bude u Bosni. Ali to nigdje ne može proći, pa neće ni u Bosni. Nije Bosna poseban slučaj! Neka svi predstavnici evropskih institucija i internacionalne zajednice u Bosni danas, polazeći od J. Sattlera i ostalih koji hoće na Bosni da zarade poene za svoju birokratsku karijeru, u svojim matičnim državama instaliraju Izborni zakon koji predlaže D. Čović! Izmjena Izbornog zakona je Čovićev pokušaj instaliranja "trećeg entiteta" i omeđivanje etničkog prostora "hadezeovih Hrvata" u Bosni i Hercegovini. Time bi se izigrala cjelovita reforma Ustava države Bosne i Hercegovine.
 
Pregovori o Izbornom zakonu su, ustvari, pretvoreni u ucjenjivanje koje D. Čović ispostavlja B. Izetbegoviću. To je pitanje koje se tiče sviju nas, a ne dvojice lidera političkih stranaka. Zato je važno dezavuirati pregovore "etnolidera" i cijelu stvar vratiti u Parlament i institucije države BiH. S kojim pravom dvojica predsjednika stranaka privatiziraju pitanje Izbornog zakona? Zar ne postoje i druge političke partije koje moraju učestvovati u tome procesu? Pita li neko pravne eksperte o tome? Šta misli znanstvena zajednica i šira javnost? Isključivanja mnogih važnih i mogućih učesnika u ovim razgovorima, odgovara samo D. Čoviću koji bi u mutljagu napravio neki novi antibosanski čin, uvalio svoj koncept Izbornog zakona bez temeljite reforme izbornog zakonodavstva i cijelog Ustava države. Građani su time pretvoreni u taoce "dogovaranja" lidera političkih stranaka koje se predstavljaju zaštitnicima "naroda". A kome su oni ostavili državu? I kome oni odgovaraju?
 
U realnosti života, Čović je ucjenjujući Izetbegovića i SDA zakočio život građana u polovini države, ali on za to ne snosi nikakvu odgovornost! Vlada u jednom dijelu države nije oformljena od izbora 2018. godine. To je, ustvari, model održavanja etnopolitike čiji smo zarobljenici svi mi postali u proteklih trideset godina. Politika koja navodno brani etniju, vjeru ili lidera, a zanemaruje državu, dovela je do krajnjih granica smisao ljudskog života i političkog djelovanja uopće. Gotovo sve je obesmišljeno i profanizirano. O tome najbolnije svjedoči današnji Mostar koji je zaleđen u stravi etnopolitike kao dubinske ljubavi između religije i etničke naracije. Nužno je naglasiti da predsjednici političkih stranka nisu predsjednici etničkih grupa ili naroda. Političke stranke ne predstavljaju narode, nego su izraz određenih političkih programa. U tom smislu, B. Izetbegović, D. Čović ili M. Dodik su predsjednici političkih stranaka, a ne "vođe" naroda! Oni ne predstavljaju sve Bošnjake, sve Hrvate ili sve Srbe - niti sve Bosance. Oni predstavljaju samo one građane koji su glasali za SDA, HDZ ili SNSD i koji slijede te političke orijentacije. Političke stranke, dakle, ne predstavljaju narode! To je normalan politički vidik i razumijevanje političkog u Bosni bez obzira što se pokušava nametnuti etnopolitička predstava o političkim strankama kao predstavništvima naroda. Razgovarao: Delvin Kovač (Vijesti.ba)