Sistem logora koji su uspostavljeni na teritoriji Republike Srpske doveo je, kroz mučenja,

ubijanja, silovanja i druge oblike nečovječnog ponašanja, do kolektivne traumatizacije stanovništa, čija je jedna od posljedica to da se veliki broj logoraša nije vratio u mjesta iz kojih su protjerani, obrazlaže u svojoj knjizi istraživač genocida Hikmet Karčić. 

The University of Michigan Press, dio izdavačke djelatnosti biblioteke ovog američkog univerziteta, nedavno je na engleskom jeziku objavio knjigu “Muči, ponizi, ubij: Unutar bosansko-srpskog logorskog sistema” (Torture, Humiliate, Kill: Inside the Bosnian Serb Camp System), dopunjenu i proširenu verziju doktorske disertacije Hikmeta Karčića iz 2018. godine.

Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Karčić pojašnjava da je nastala nakon što je uočio da niko nije uradio konkretno istraživanje o samim logorima i da su najveći broj istraživanja koja su do sada urađena u BiH bila fokusirana na određene gradove, a ne na generalniju temu poput sistema logora u Republici Srpskoj.

“Više su se ljudi bavili ovim geografskim područjima nego institucionalnim, a smatrao sam da je logor kao institucija, kao institucionalni oblik počinjenja zločina, bio jako bitan segment za istraživati. Tako da je to bio osnovni cilj i da to stavimo u jedan širi kontekst, historijski kontekst svih logora koji su postojali kroz historiju”, kaže Karčić.

On navodi kako je u istraživanju fokus stavio na logore koji su uspostavljeni na početku rata, u proljeće 1992. godine, na području općina Višegrad, Bijeljina, Prijedor i Bileća. Za ove regije se odlučio na osnovu četiri srpske autonomne oblasti koje su u BiH bile formirane tokom rata. Ističe kako je u svojoj knjizi pisao o logorima za koje smatra da su bili najbitniji, ali da su tu postojali još i manji zatočenički objekti koji su bili privremenog karaktera ili kratkog vremenskog trajanja, a koje nije obradio u svojoj knjizi.

Karčić navodi da se namjera može dokazati na osnovu rezultata i posljedica, a njegovo istraživanje je pokazalo da se ista stvar događala u svim zatočeničkim objektima od Prijedora do Bileće i da se tako pokazuje namjera i isti sistem djelovanja.

Prilikom istraživanja i pisanja ove knjige, Karčić kaže da se koristio postojećom literaturom na ovu temu, ali da je uočio da je većina bila nepouzdana ili istraživanja nisu bila uređena u potpunosti, te se odlučio za najsigurniji izbor – presude Haškog tribunala, Suda BiH i svih drugih sudova koji su se bavili pitanjem logora, kao i dokumentaciju korištenu na suđenjima kako bi napravio rekonstrukciju logora u ova četiri grada. U određenim situacijama, pozivao se na izvještaje BIRN-a BiH kao relevantne izvore.

Sistem logora kao proces kolektivne traumatizacije

Karčić pojašnjava da su obično prva asocijacija na logore oni iz Drugog svjetskog rata, u kojima se sve odvijalo dosta brzo i ogledalo se u ulasku zatočenika te njihovom sprovođenju do gasnih komora. Također ukazuje da je svaki sistem logora kroz historiju imao svoju svrhu – logori na Kubi imali su svrhu razdvajanja civila od pobunjenika, dok su gulazi u Sovjetskom Savezu imali svrhu reedukacije.

“Logori u BiH su imali svrhu kolektivne trumatizacije”, kaže on.

Kroz presude Haškog tribunala on je, kaže, uočio kako je stepen smrtnosti u bh. logorima bio nizak u odnosu na broj zatočenika, a da su negatori koji dovode u sumnju postojanje logora davali obrazloženje da to uopće nisu bili logori nego određena vrsta zatočeničkih prijemnih centara.

“Moja teza je da su ti logori prvenstveno bili napravljeni da bi se izvršila određena filtracija stanovništva. Ono stanovništvo koje je smatrano da su vojno sposobni, bitni ljudi koji pripadaju takozvanim elitama društva, ubijano je, a ostali narod je u potpunosti traumatiziran kroz mučenja, seksualno zlostavljanje, silovanje, ponižavanje do te mjere da se oni više nikad ne mogu regenerirati na tom području gdje su ranije živjeli”, kaže Karčić.

Kolektivna traumatizacija se može dokazati kroz demografske promjene u ove četiri općine, kaže Karčić i dodaje kako cijela teza o kolektivnoj trumatizaciji pokazuje jedan novi segment u historiji logora kroz posljednjih 150 godina “koji pokazuje da su takvi logori i sistem koji je postojao u historiji imali svoj zaseban cilj i svoj zaseban razlog postojanja”.

Zbog toga, kako navodi, logori u BiH se ne mogu porediti s drugim logorima. Ista je filozofija iza uspostavljanja logora, ali svrha i cilj su drugačiji.

“Po mom istraživanju i mišljenju, logori koji su formirani i koji su postojali doveli su do jako velike traumatizacije, ne samo nad logorašima već i transgeneracijska trauma na njihovoj djeci i porodicama dovela je do situacije da domovi i naselja, taj jedan mali ekosistem u kojem su ljudi živjeli cijeli svoj život do 1992., da im se gadi”, govori Karčić.

On dodaje da veliki broj logoraša koji je napustio BiH više nikada nije imao želju da se vrati na svoja ognjišta jer su počinioci zločina bili njihove komšije.

“Ljudi s kojima su išli u školu, koje su poznavali, i taj segment počinilaca zločina i to lično poznavanje događaja u tim manjim mjestima je doprinijelo u velikoj mjeri da se nikad više ljudi ne vrate u svoje domove, i možemo reći i zaključiti da je ovaj cijeli proces kolektivne traumatizacije bio jako uspješan pogotvo u istočnoj Bosni, gdje su ti rezultati jako vidljivi”, kaže on.

Nemogućnost regeneriranja usljed traumatizacije

Među 30 logora kojima se bavio Karčić u svom istraživanju jesu i oni koji su se nalazili na području prijedorske općine.

On pojašnjava da su ti logori osnovani u maju 1992. godine, te da su trajali do kraja augusta.

“Razlog tome jeste što su 5. augusta otkriveni logori od strane stranih novinara (…) Njihov izvještaj iz logora je dospio do svjetske javnosti i pritisak svjetske javnosti je uspio da zatvori te logore”, pojašnjava on.

Da novinari nisu uspjeli ući 5. augusta u “Omarsku”, već da su to učinili kasnije, smatra Karčić, stopa mortaliteta u tom logoru, kao i u “Trnopolju” i drugim objektima, bila bi mnogo veća jer bi logoraši, usljed svega što se dešavalo te gladi i loših uslova, umirali u narednim sedmicama i mjesecima.

Prijedor i druge općine iz njegove knjige, kako kaže, nisu se mogli regenerisati u postratnom periodu upravo zbog ogromne traumatizacije koju su doživjeli stanovnici.

“Ovdje je jako bitno da to što je čovjek preživio fizički, ne znači da psihički i mentalno nije već bio ubijen te 1992. godine”, dodaje on.

U društvu u kojem dolazi do revizionizma i negiranja zločina, za Karčića je izuzetno bitno pitanje memorijalizacije, koja bi u određenom smislu dala vrstu ne samo priznavanja nego i prihvatanja da se na određenom mjestu desio strašan zločin.

On ukazuje kako u “Omarskoj” i “Trnopolju” ne postoji spomenik logorašima, ali u “Trnopolju” postoji spomenik ubijenim srpskim vojnicima, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja neku vrstu preotimanja memorije sjećanja logoraša od lokalnih vlasti u Prijedoru.

Karčić kaže da je odlučio knjigu objaviti prvenstveno na engleskom jeziku “zato što se na Zapadu pojavio niz autora koji su dovodili u pitanje dešavanja u logorima”, kao i zbog negiranja zločina koji su počinjeni u logorima i neke vrste izjednačavanja odgovornosti.

“Smatrao sam da je jako bitno zbog cijele historijske istine da se ovo napiše na engleskom jeziku, kako bih prvenstveno ponudio tu jednu alternativu, pravi prikaz historijske istine kako bi se borili protiv raznih negatorskih i revizionističkih struja koje postoje na Zapadu u nekim akademskim zajednicama”, pojašnjava on.            (Vijesti.ba / Detektor.ba)

Tko je online

Trenutno 316 guests i no members online

Najnovije vijesti

Domaca Kuhinja